Prije gotovo 16 godina, 23. avgusta 2006, u 12 sati i 53 minuta, 18-godišnja tinejdžerka trčeći je došla do kuće u Strashofu, naselju nadomak Beča. Njeno ime smo svi vrlo dobro zapamtili, kao i užasnu priču koja ide uz njega. Nataša Kampuš je imala samo deset godina kada ju je oteo Volfgang Priklopil i držao u zatočeništvu narednih osam godina.
Nezaposleni telekomunikacijski inženjer, Priklopil, zgrabio je Kampuševu na putu ka školi i uvukao je u svoj kombi 2. marta 1998. Zaključao ju je u sobu u podrumu u predgrađu Štrashofa, u blizini njene kuće. Priklopil je svojoj žrtvi rekao da su vrata i prozori minirani i da je njena porodica zaboravila na nju.
Živjela je u veoma maloj, tajnoj sobici, od samo pet kvadrata. Bio je to zatvoren prostor sa velikim čeličnim vratima. Ulaz je bio skriven u Priklopilovoj garaži, a soba nije imala prozore niti je u nju dopirala dnevna svijetlost. Nije joj bilo dozvoljeno da napušta taj skučeni prostor prvih nekoliko godina zatočeništva.
Prvih šest mjeseci tu je bila neprestano, a iz nje nije izašla nijednom. Nakon toga, smjela je da boravi u drugim dijelovima kuće, ali je noću morala da se vrati u sobu gdje je bila zatvorena dok je Priklopil bio na poslu.
Nakon nekog vremena, sobicu su preuredili prema njenim idejama. U trenutku kada je policija prvi put pregledala kuću, u sobici su pronašli nove merdevine koje su vodile prema krevetu, fioke, police na kojima je imala i šoljice, TV, sto, stolicu, WC šolju i lavabo, vješalice za odjeću i ventilator. Soba je bila prepuna papira, knjiga, odjeće, kutija, igara i flaša vode.
Od juna 2005. godine Nataši je bilo dopušteno da se šeta po vrtu. Priklopil joj je 2006. dopustio da napušta kuću po potrebi. Nakon toga odveo ju je i na skijanje na nekoliko sati u blizini Beča. Tada nije imala priliku za bjekstvo. U početku je Nataša ovu priču negirala, ali je uz niz dokaza priznala da je istina.
Kasnije, kad je objašnjavala svoju izjavu, potvrdila je da joj ništa nije nedostajalo u zatočeništvu. Izjavila je i da je bila pošteđena mnogih stvari, kao npr. nije bila u prilici da počne da puši, pije alkohol niti da zapadne u loše društvo, za razliku od svojih vršnjaka.
Priklopil je upozorio da nosi pištolj i da će je ubiti ako pokuša da ode.
Nataša tvrdi da je imala više prilika za bjekstvo, a priznala je da joj je čak i sam Priklopil ponekad predlagao načine na koje bi mogla da pobjegne. Neki od komšija čak su medijima rekli i da je bilo slučajeva u kojima bi Priklopil jeo u restoranu dok bi ga Nataša sama čekala u automobilu.
Sve se promijenilo tog 23. avgusta 2006. godine. Čistila je i usisavala otmičarev automobil. U 12.53 sati, Priklopila je neko nazvao pa se on udaljio da mu ne smeta buka usisavača.
Kampuševa je ostavila uređaj uključen pa je pobjegla iz dvorišta. Trčala je kroz dvorišta i ulicu oko 200 metara i one koji bi vidjela putem tražila da zovu policiju, ali niko se nije obazirao.
Nakon pet minuta pokucala je na prozor jedne kuće i predstavila se, pa je ta žena pozvala policiju koja je stigla u 13:04. Ubrzo je odvedena u policiju gdje je potvrđen njen identitet.
Bila je u dobrom fizičkom stanju iako je bila prilično blijeda, rastresena, a težila je tek 48 kilograma, skoro kao i osam godina ranije, kada je nestala. U tih osam godina narasla je samo 15 centimetara.
Savin Frojdenberger, prva policijska službenica koja je došla u kontakt s Natašom nakon bjekstva, rekla je da je bila iznenađena djevojčicinom inteligencijom i vokabularom. Nakon dvije godine zatočeništva, Priklopil je počeo da joj donosi knjige, novine, imala je i radio, a gledala je i TV program ORF-a poznat po promovisanju obrazovanja i klasične muzike.
Kada je Priklopil saznao da policija traga za njim, ubio se skočivši pod voz blizu stanice Nordbanhof u Beču. Vjeruje se da je planirao samoubistvo jer je jednom rekao Nataši da ga nikada neće uhvatiti živog.
Poslije vijesti o njegovoj smrti, Nataša je izjavila da tuguje bez obzira na sve. Ipak, negirala je mogućnost postojanja Stokholmskog sindroma i Priklopila je jasno nazvala kriminalcem.
Danas, slobodna od Prikopila, ali ne i sjećanja, čini se kako Kampuševa i dalje ima dosta problema da se privikne na “normalan” način života.
– Prije otmice, moj život nije bio sjajan. Roditelji su mi se rastali, često su se svađali i iskaljivali svoju ljutnju i na mene. Šamarali bi me i vrijeđali. Do 10. godine već sam se kompulsivno prejedala, bila sam depresivna i usamljena. Zapravo, posljednje dane slobode provela sam fantazirajući o samoubistvu, maštala sam kako se bacam pred auto i kako mama tuguje za mnom i shvata kako me nepravedno tretira – ispričala je ona pre nekoliko godina.
– Prvo veče sam ga zamolila da me pokrije, pročita mi priču i poljubi za laku noć – prisjeća se.
Kupovao joj je kroasane za doručak i skupe igračke. Tada je počela da se ponaša kao malo dijete, s očiglednim regresijama, a stručnjaci objašnjavaju da je to psihološki odbrambeni mehanizam od traume. Međutim, stvari su tada počele da bivaju čudnije. Priklopilovi pokloni postali su sve neobičniji, darovao joj je vodicu za ispiranje usta i ljepljivu traku pa joj je rekao kako je egipatski bog.
– Prestao bi da me tuče kad bih krenula sama sebe da udaram. Najlakše mi je bilo da se složim s njim i ne protivim mu se. U nelagodnim situacijama, kad me je kupao, pretvarala bih se da sam na velnesu, a da je on sluga koji me pere – ispričala je.
– Danas shvatam da je želio da mi pokaže kako je jači od mene, kako bi me slomio i onemogućio moje misli o bjekstvu. Tada je postao nasilniji, držao me satima zatočenu u mraku, nije mi davao hranu – rekla je.
Osim što ju je posmatrao i kao “se.sualnog roba”, koristio ju je za mnoge kućne poslove.
– Mislim da je kroz godine zaista počeo da mi vjeruje. Mislim da je želio da stvori svoj savršeni svijet sa mnom, osobom koja je sa njim samo kako bi mu služila. Imao je viziju mene kao lijepe arijevske služavke i žene koja će ga obožavati – rekao je.
Kada se napokon našla na slobodi, nije mogla da se navikne na druženje sa ljudima.
– Iako su ljudi diskretni i puni saosjećanja, meni je nelagodno da budem u prostoriji s njima – rekla je u jednom intervjuu.
Optimalno okruženje za nju je izlazak napolju po kiši i nevremenu kada ljudi nose kišobrane prislonjene na lice pa ne gledaju u nju. Ubrzo poslije bekstva, rekla je kako je sanjala da ima djecu, ali to joj se više ne događa i da ne planira porodicu.
Uprkos svemu, ona svakodnevno odlazi u kuću koju je naslijedila od svog otmičara, čisti i sprema isto ono mjesto gdje ju je si.ovao, izgladnjivao, tukao i psihički maltretirao veliki dio njenog djetinjstva.
Kaže da nije htjela da proda ni sruši kuću da je neko ne bi pretvorio u “tematski park”. Osim kuće, zadržala je i Priklopilov automobil. Sve to itekako upućuje na Stokholmski sindrom, odnosno, bolesnu povezanost žrtve s otmičarem i nakon što ga se oslobodi.
U Natašinom slučaju, posljedice su očigledne. Iako je napisala knjige “3.096 dana” i “Deset godina slobode” i zaradila veliki novac od TV intervjua, snimanja i saradnje s filmskim rediteljima, ona i danas živi skromno, povučeno i “oštećeno”.
Psihijatri misle kako ima mentalnu blokadu zbog koje ne može da krene dalje, koliko god ona to sama pokušava da racionalizuje. Danas se bavi izradom nakita, prenosi Objektiv.
(Haber.ba)
