Mi smo toliko navikli na ideju da smo jedini ljudi na Zemlji da nam je neobična pomisao na to da je, ne tako davno, u našoj evolucionoj istoriji više vrsta ljudi živjelo na različitim predjielima, prenosi “National geographic“.
Okruženje tokom paleolita ili kamenog doba bilo je dinamično. Stanovništvo se kretalo, komuniciralo, a ponekad se čak i ukrštalo. Kako arheološka metodologija i dostupna tehnologija postaje sve sofisticiranija, u stanju smo da u sve više nijansi “vidimo” živote u različitim periodima.
Dakle, koliko je različitih tipova ljudi bilo? To je veliko pitanje, a antropolozi se još uvijek nisu složili oko odgovora.
Veliki dio “problema” je u tome što postoji vrlo malo primjeraka na kojima bi antropolozi mogli da rade. Zamislite čitav spektar veličina i oblika tela savremenih ljudi i zamislite da to pokušavate ponovo stvoriti koristeći skelete samo nekoliko nasumično otkrivenih kosti pojedinaca. Istraživači su otkrili fosile od oko 6.000 hominina, a samo nekolicina im je dala genetske dokaze.
Istraživači često, na osnovu samo lobanje ili kosti prsta, pokušavaju da otkriju kojoj vrsti je skelet pripadao. Posao je težak i često osporavan.
Ovo je pet hominina koji su doprineli priči o evoluciji čovjeka koji su vam možda manje poznati.
1. HOMO RUDOLFENSIS
Homo rudolfensis je savršen primjer zamke kod opisivanja vrste koje je zasnovano na ograničenim fosilnim dokazima. Oznaka se zasniva na jednom jedinom primjerku-lobanji datiranoj prije oko 1,9 miliona godina sa mjesta Kubi Fora u današnjoj Keniji.
Prvobitno se lobanja pripisivala vrsti Homo habilis, najranije poznatom članu ljudskog roda. Međutim, bilo je nekoliko problema sa tim zaključkom. Prvo, lobanja je bila prilično velika. Drugi postojeći uzorci H. habilis imali su mozak oko 500 kubnih centimetara; H. rudolfensis je imao lobanju u koju je bilo smješteno oko 700 kubnih centimetara mozga. Uzorak H. rudolfensis takođe ima veće zube i manju izbočinu na čelu od ostalih lobanja H. habilis.
Antropolozi su na kraju zaključili da varijacije unutar jedne vrste – uzimajući u obzir moguće razlike između muškarca i žene – malo vjerovatno objašnjavaju ove fizičke razlike, pa je Homo rudolfensis dobio oznaku zasebne vrste 1986. godine.
2. HOMO ANTECESSOR
Pećina Gran Dolina u Atapuerci u Španiji, veliko je arheološko nalazište, sa naslagama koje datiraju unazad i više od pola miliona godina. Najstarija od ovih zona datira od prije oko 780.000 godina i uključuje ostatke grupe hominina koja se 1997. godine naziva Homo antecessor.
Za ovu vrstu se često kaže da ima mešavinu modernih i “primitivnih” osobina – neke karakteristike su im slične kao kod neandertalaca i denisovaca, dok su druge više poput homo sapiensa. Nedavna studija drevnih proteina ekstrahovanih iz zubne gleđi jednog od fosila iz Atapuerke potvrdila je da je H. antecessor “sestrinska loza” modernim ljudima, neandertalcima i denisovcima. Sve ove populacije imaju bliskog zajedničkog pretka.
3. HOMO FLORESIENSIS (FLORESKI ČOVJEK)
Jedini poznati fosili Homo floresiensis potiču iz pećine Liang Bua na indonežanskom ostrvu Flores. Antropolozi ih takođe rado nazivaju “hobitima” zbog njihovog niskog rasta, koji je bio tek nešto više od metra.
Imali su i mali mozak (oko 400 kubnih centimetara), ali su lovili plijen i pravili alate vrlo slične onima koje je pravio Homo erectus, vrsta sa mnogo većim mozgom.
Moguće objašnjenje za mali rast je fenomen poznat kao ostrvski patuljak.
U okruženjima sa ograničenim resursima – poput ostrva okruženog otvorenim okeanom – vrste evoluiraju ka manjoj tjelesnoj masi i manjem mozgu. Vrsta pigmejskog slona (sada izumrla), na primjer, koja je nekada dijelila ostrvo Flores sa H. floresiensis primjer je istog procesa.
4. HOMO LUZONENSIS
Ostrvska homininska populacija, Homo luzonensis, živjela je na ostrvu Luzon na Filipinima prije oko 50.000–60.000 godina. Ova vrsta predstavljena je sa svega 13 kostiju – zubima, kostima prstiju sa nogu i ruku i butnom kosti. Sve ove kosti pripadale su najmanje tri različite osobe.
Godine 2019. antropolozi su utvrdili da se ove kosti dovoljno razlikuju od vrsta poput H. erectus i H. floresiensis da bi opravdale novu kategoriju među vrstama. Posebno su interesantne kosti prstiju jer su blago zakrivljeni, što je karakteristika koju imaju i žive vrste primata koji žive na drveću. Ovo sugeriše da je za H. luzonensis život na drveću bio dio njihove svakodnevice.
5. HOMO LONGI (“ČOVJEK ZMAJ”)
Najnovije predložene vrste hominina potiču iz Kine, gdje je u junu zvanično predstavljena lobanja koja je dobila nadimak “Čovjek zmaj”. Lobanja je prvi put otkrivena 1930-ih, ali je tek nedavno stigla na naučnu analizu. Datiran je prije oko 146.000 godina.
Očne duplje su mu velike i kockaste, kutnjaci mnogo veći od današnjih – modernih, a čeona kost je masivna. Međutim, veličina mozga može da se uporedi sa veličinom mozga kod modernog čovjeka.
(Haber.ba)
