Web portal Ravno do dna koji nam je ustupio dozvolu da prenesemo intervju Ante Perkovića za Antu je kazao da ga je teško predstaviti kroz intro. I nije ni potrebno zavirite li u razgovor.
‘Ajmo unatraške, od Rundeka. Dakle, nije ti prva knjiga o drugim izvođačima jer si kao mladac potpisao „tribute to” Pipsima, ali je prva prozaična i više biografična, nego dokumentaristička i faktografska. Ponešto o uvjetima nastanka, vremenu, komunikaciji s Darkom…bio si i štovatelj benda i fan, a sad u ulozi storytellera…
Ante Perković: To je lijepa priča, nema puno situacija u kojima te život tako nagradi. Kronologija ide otprilike ovako: Menart je htio Rundekovu biografiju, Darku se ideja baš i nije svidjela pa se isprva nisu uspjeli dogovoriti. Onda je on pročitao moju „Sedmu republiku” pa mu se učinilo da bi tako slobodno, esejističko, ne-biografsko pisanje o svojoj muzici mogao podnijeti i predložio je izdavaču da mi se javi. Uslijedili su mjeseci propitivanja ideje i traženja koncepta. Darko mi je cijelim putem bio ohrabrenje i kišobran od vanjskih utjecaja, s tom presudnom podrškom krenuo sam u eksperiment. Radio sam drugačije nego inače, puno toga se događalo neplanirano, istraživanje je bilo važnije od ciljeva, a na kraju je knjiga dovršena tehnikama posuđenim iz drugih medija, montažom i miksom. Imati privilegiju upustiti se u takvo nešto, ovdje i sada, bio je divan luksuz.
Prije Rundeka bili su izgnanstvo sa žurnalističkog terena, svojevoljni i svojevoljno birani hiatus jer su te godinama prepoznavali kao jednog od viđenijih i čitanijih glazbenih kritičara, a onda si presvukao odijelo, odbacio tastaturu i uzeo kompjuter kao ritam mašinu i gitaru… Što je tome kumovalo, toj odluci prestanka bavljenja ‘svetim pop kulturnim pismom’, premda i nije neka osobita misija, osim ako nisi zagriženi fan glazbe?
Ante Perković: Nije tajna da se novinarstvo umnogome promijenilo na gore od vremena kraja 80-ih kad sam se ja zaljubio u njega. Sebe sam uvijek smatrao prvenstveno novinarom, a u sklopu te profesije nekoliko godina sam pisao i glazbene kritike, što je nekako ostalo zapamćeno više od drugih, meni važnijih i dražih poslova. Otišao sam iz aktivne novinarske službe kad više nisam mogao ignorirati širi kontekst u kojem se moji tekstovi pojavljuju, odnosno igrati za tim s kojim više nisam dijelio ni vrijednosti ni ambicije. Nije to imalo veze s mojim izlaskom iz ormara kao muzičara, ja sam uvijek i pisao i svirao, to se odvijalo paralelno i nikad nije poništavalo jedno drugo.
Taj usamljenički solo rad, više mi je puta djelovalo kao urlik i neki buntovnički akt, ali istovremeno i namjerno dešperatno rovanje po snu, neka vrsta predaje jer s ulaskom u tridesete recimo da počneš zrelije vagati i racionalizirati tko jesi, što nisi ili kako već put spoznaje ide?
Ante Perković: Ja jesam usamljenik, iz duge loze usamljenika. A do tridesetih se stigneš upoznati i barem donekle pomiriti sam sa sobom, pa to usamljeničko vrijeme postaje plodnije i kvalitetnije, više okrenuto kreativnosti, oslobođeno silnih propitivanja i analiza. Nije to predaja, to je samospoznaja – kad u času najgoreg samosažaljenja pogledaš u ogledalo i kažeš sam sebi: ok, debilu, imaš toliko i toliko godina, kasno je, nećeš nikad zabiti gol na punom stadionu, nećeš pogodit tricu s pola igrališta sa zvukom sirene, zaboravi Olimpijade, Wembleye, zapravo zaboravi i Kulušiće i Jadranske susrete, holivudske glumice i one iz provincijske dramske grupe jednako, neće se dogoditi, tu si di si i – ta-dam! – to je ok. To si ti, voli se. Ako ti nećeš, zašto bi itko drugi?
Ispričaj mi molim te par privatnijih autorskih skica o svojim solo albumima, zaključno s tim bandcampovskim downloadom „Prije nego osnujem orkestar“ – onaj ‘insight’.
Ante Perković: „Svi me vole dok me ne upoznaju“ sam radio bez ikakvog predumišljaja, kao svojevrsnu glazbenu terapiju. Imao sam porta studio pri ruci za svaku grubu ideju koja bi mi sinula, a onda bih se zapetljavao u aranžman snimajući instrumente koje nisam poznavao dovoljno (bas) ili uopće (sinth). Završio sam nešto, ne bih to nazvao ni demom, samo sam zaokružio tu fazu u ljeto 2006. i ostavio sa strane za ne znam što. Benda već dulje vrijeme nije bilo, a misao o samostalnom sviranju još nije proklijala. Nekoliko mjeseci kasnije, kad sam ponovno čuo te snimke, šokirala me dokumentarnost i točnost zapisa. Konačno sam čuo sebe u nekoj muzici, baš onakvog kakav jesam, bez laži i uljepšavanja. Iz toga je sve krenulo dalje: prvo sam s Jurom i Pavlom iz Svadbasa i Danielom Biffelom dovršio album, snimajući opet samo one stvari koje su bile tehnički neupotrebljive, onda po putu odlučio da ću ga objaviti sam, pa je to poteglo i potrebu za nastupima i eto mene 5. svibnja 2007. u Booksi s gitarom, ritam mašinom, kazuom, defom, efektima i pljoskicom rakije, prvi put sam na sceni. Drugi album „Duplo dno: najveći hitovi“ bio je zamišljen kao kompilacija iz budućnosti, s pjesmama sa izmišljenih albuma, ali je taj koncept u procesu ispario, a ostale su pjesme urezane na vinil, čime sam odradio dug dječačkom snu. U tom ‘one man band’ razdoblju, od 2006. do 2010. našlo se i nešto pjesama koje su ostale između albuma pa sam ih prošle godine složio u cjelinu na Bandcampu. Naslov „Prije nego osnujem orkestar“ govori da mi je dosadilo nastupati sam i da slijedi big band, normalno. Jazz.
Kako se odnosiš sa sobom na društvenim mrežama? Prihvaćaš li se ili imaš neki argument objašnjenja zašto im zasad odolijevaš u razmjeru kako ih ljudi pojedinci i individualci glazbenici koriste?
Ante Perković: Nije to za mene. Kad sam se 2007. ulogirao na My Space samo sam htio dignuti pjesmu kad ono odmah poruka: „You have a new friend“. Koji frend, otkud frend? Ti ćeš meni frendove nalazit… I ja ga izbrišem a pojavi se divan natpis: Ante has 0 friends. Mislim da mi Facebook ne bi dopustio takvu ekstravaganciju, zato i nisam tamo.
Naravno, prije ‘prebacivanja’ tu su bila i Djeca. Simpatični pop rock bend kojem si slovio kao frontmen, koji je plaćao dug toj isutrenoj kritičarskoj ulozi jer ‘neće nam sad šupak tu mudrovat, a sam ne zna otpjevat ili napisat pjesmu koja je hit’. Karikiram, ali misliš li da je imalo veze takvo sagledavanje potrošnje Djece unatoč kvalitetama?
Ante Perković: Što je najgore, uopće ne karikiraš. Prošlo je već puno vremena i postaje glupo biti skroman. Djeca su bila puno bolji bend no što nam je to itko priznavao. Imamo pjesme koje nam govore u prilog. „Rt dobre nade“, „12 mjeseci“, „Puno ili sve“, „Odrastanje“… Ništa slično do danas nisam čuo od nekog našeg benda.
Napušta li te slušateljska strast i možeš li imenovati zadnjih par godina, otkad nisi aktivan novinarski, neke izvođače s domaće ili vanjske scene čija bi ti djela radila žmarce?
Ante Perković: Manje slušam, više se informiram. Umorio me neprestani, sveprisutni PR; evo još jednog fenomenalnog benda koji je opet izmislio muziku i emocije i seks i brzinu i slast i ljubav i hrabrost i to je vaš novi život, gle tu su vam svi prijatelji i saveznici, i oni ih vole, to je zaista to, nema laži, vjerujte. Odustajem od rocka, pogotovo indie-metiljavog-naočale-tofu-bicikl-voli-me-jer-sam-sjeban od užasa. Dosta mi je bendova koji sviraju gitare kao da imaju kuhane špagete umjesto ruku. Rađe turbo folk, tu bar ima nekog života. O žmarcima drugom zgodom.
A je li roditeljstvo utjecalo na tvoj kantautorski ego i smisao? Pišeš li i skladaš li drugačije otkad nisi prvi nego drugi ili treći među jednakima?
Ante Perković: Nije, zašto bi? Sve je to samo igra velikih brojeva, sto osamdeset i devetu pjesmu ne pišeš kao prvu. Ako se u međuvremenu razmnožiš, imat ćeš samo više toga za dijeljenje, je li?
Jedna od epizoda vezana je za kazalište. Odakle ti tu?
Ante Perković: U kazalište me dovukla stara prijateljica Nora Krstulović, za svoj projekt „Pop skroz“. Bilo je to u proljeće 2009. godine. Radili smo predstavu o riziku, pa smo balerina Edina Pličanić i ja riskirali svoje formirane scenske persone lišavajući se najjačih oružja: ona plesa, a ja instrumenta. Bilo je sjajno raditi s njima, puno sam naučio, svaka izvedba je bila drugačija, išli smo u neočekivane prostore, igrali u birtijama, stanovima, svuda. Kasnije je Edinu zamijenila Petra Hrašćanec, a završili smo 2011. na Twitteru, s predstavom koja se gleda uživo, a ‘čita’ online. Osim toga, svirao sam i glumio u predstavi „Sutra, sutra“ Irene Čurik u &TD-u, zajedno sa Natašom Dangubić, Ladom Bonacci i Vladimirom Tintorom. Još jedno fenomenalno iskustvo: igrali smo gustu, nabrijanu predstavu i zapravo na sceni funkcionirali kao bend, stalno upućeni jedni na druge. Puno toga što je Irena tada naznačila kroz tekst i režijska rješenja kasnije je postalo dijelom kazališnog mainstreama. Naslov je očito bio proročanski.
Bilo te i po drugim medijima. Radio voditelj, urednik…
Ante Perković: To je zato što nisam u stalnom radnom odnosu, pa sam, što slobodnom voljom, što materijalnim diktatima, prisiljen istraživati razne mogućnosti. Radio sam načeo davno, još 1993. sam na zadarskom Radiju 057 vodio autorsku glazbenu emisiju u kasne sate. Igrom slučaja koncept se donekle ponovio prošle sezone na drugom programu Hrvatskog radija s „Drugim ponedjeljkom“, gdje sam većinu termina trošio na novu, nezavisnu, samizdatu glazbu iz Hrvatske i regije. Ali, ono što mi je najdraže na radiju zbiva se na Trećem programu gdje, zahvaljujući urednici Ljubici Letinić, od 2010. imam sreću raditi sasvim drugačije medijske proizvode, upustiti se u potragu za poezijom zvuka na rubovima dokumentarnog, literarnog i novinarskog.
A tvoji spisateljski solo radovi? Bilo je tu raznih formi osim spomenutog publicizma Rundeku i Ripperu. Pisao si o rodnom Zadru, pionirski vodio prvi internet dnevnik, predforumaškog razdoblja, to se zvalo „365“?
Ante Perković: I to je dobrim dijelom uvjetovano slobodnjačkim statusom. Zapravo je autorizirana biografija Pipsa bila jedina knjiga za koju mogu reći da je bila 100 posto moja ideja, sve druge nastale su ili po direktnoj narudžbi (kao „Volite li Zadar“) ili u spletu okolnosti koje su neke moje novinarske poduhvate učinile važnijim no što se to očekivalo, pa su na kraju dobacili i do knjige (kao „365“ ili „Slijepi putnik“). Još nisam radio inventuru pa ti zapravo ne mogu reći što mi neka od tih knjiga danas znači – bile su važne i ogromne dok sam ih pisao, kasnije sam ih pustio od sebe i gledao kako se snalaze, skoro kao neutralni promatrač. Tako mi je valjda lakše…
Isto si u zadnje vrijeme prisutan na edukativnom teritoriju, prenoseći studentima neke spoznaje, iskustva, znanje. O čemu se radi?
Ante Perković: Paralelno s napuštanjem dnevne novinarske prakse odlučio sam nastaviti svoje medijsko obrazovanje pa sam tako 2007. postao trener novinarstva. Bio je to blagi oblik prekvalifikacije, pa od tada pokušavam na raznim radionicama prenositi iskustvo i znanje na mlađe, u zadnje vrijeme čak i djecu. To je uvijek dvosmjerni proces, moraš se prilagoditi polaznicima i zapravo učiti od njih. Inače, još od 2009. vodim Novinarsku školicu udruge Kurziv i portala Kulturpunkt kroz koju godišnje prođe desetak polaznika, a neki od njih se – usprkos općem pomoru koji vlada na medijskoj sceni – kasnije i ostvare u novinarstvu. Za predavača nema bolje nagrade.
„Pamtite me po pjesmama mojim“ prisvojio je Brega Trifunovićeve stihove u jednoj od osobno mi najljepših balada ex Yu rock momenta, a imaš li ti svoju želju po čemu bi želio biti zapamćen i u čemu si se u profesionalnoj karijeri dosad najljepše osjećao prilikom ostvarivanja?
Ante Perković: Nemam pojma, na to niti mogu utjecati niti će mi biti važno u trenutku kad (i ako) se dogodi. Zbog sina mi je jedino važno da me ne pamte po dugovima.
A je li bilo ružnih trenutaka i koji bi bili, vezano uz profi karijeru? Jer s pozicije kritičara uvijek se nekako prvo podrazumijevaju, ili ljudi lakše pamte, situacije za pod nož, radije nego afirmativni rad?
Ante Perković: Sve je lakše kad voliš ono što radiš, kaže ofucana ali točna floskula. Bilo je loših stvari, bit će ih još, ne volim ih prizivati predugim držanjem u memoriji. Dok sam bio kritičar trudio sam se biti argumentiran, ne procjenjivati ljude nego njihova djela, ne biti zloban, ne voditi se predrasudama. Nije mi uvijek uspijevalo, dnevni ritam je takav da nekad moraš pasti. Vjerujem da sam se povukao prije no što sam zaronio prenisko. Za druga područja djelovanja: i ono loše je vodilo nekud, i iz takvih se situacija nešto rađalo, nekad i puno kasnije, toliko daleko da se veza ne može uspostaviti.
Kad s neke kritičke distance pogledaš svoj autorski rad, kako stojiš s tim? Kako bi Perković Ante kritičar recenzirao Antu Perkovića izvođača? Probaj odigrati malo Martinisa, uživjeti se u ulogu podvojene ličnosti ili tek maštaoca kojima je dozvoljeno takvo vrludanje?
Ante Perković: Zapravo, ja sam sebi najbolji kad nemam nikakvu distancu ni svjesni misaoni proces, kad jednostavno jesam, gdje god bio i što god radio. Sve drugo je trućanje. Martinis je pričao sam sa sobom iz budućnosti/prošlosti i to je genijalan koncept, a ovo što ti sugeriraš značilo bi ozbiljno rascijepljenu ličnost i primjerenije je žanru thrillera (mislim na Normana Batesa, ne na Michaela Jacksona).
Uhvaćen u nowdays trenutku? Rad? Planovi? Neke projekcije? Kamo, kuda?
Ante Perković: Imam 40 godina. Živ sam. Šta još hoćeš od mene? 🙂
Trafika|Ba|Ravnododna.com
Razgovarao: Anđelo Jurkas
