Otkako je krajem prošle godine Bosna i Hercegovina obilježila 25 godina od završetka rata i početka implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma pokrenula se lavina događaja koji ukazuju na nužnost promjene stanja u BiH.
Jasno je da Bosna i Hercegovina s postojećom dejtonskom strukturom teško može postati stabilna, funkcionalna i progresivna država. Institucionalne blokade procesa donošenja odluka, politička polarizacija, redukcija političkih procesa na etničku pripadnost, nagrađivanje sve ekstremnijih pozicija političkih stranaka ugrađeni su u samu DNK Daytona.
Piše: Dr. sci. Senada Šelo Šabić (Atlantskainicijativa.org)
Sistem je nužno promijeniti, pitanje je jedino kako. Rasprava o budućnosti Bosne i Hercegovine vodi se s dva suprotstavljena gledišta – jedan je jačanje etničke politike (princip vlasti utemeljen na konstitutivnim narodima kao nositeljima demokratskog legitimiteta), drugi građanske (princip vlasti utemeljen na pojedincu, građaninu kao nositelju demokratskog legitimiteta).
Države Europske unije (EU), kao i susjedi Bosne i Hercegovine, utemeljene su na građanskom principu demokratske vlasti. To se Bosni i Hercegovini osporava tezom da u njoj žive različiti narodi, koji su, prema tom shvaćanju, temeljni nositelji demokratskog legitimiteta. Tek poslije, kao civilizacijska i demokratska nadgradnja, dolaze građani. Ili, kako je hrvatski predsjednik Zoran Milanović rekao: Prvo sapun, onda parfem.[i]
Nastranu što smo iz prošlosti trebali naučiti koliko je opasno zagovarati stavove kulturne, rasne etničke ili bilo koje druge superiornosti i kako su takvi stavovi vodili do sukoba i nanosili bol. U Bosni i Hercegovini je sada došao trenutak gdje se politika mora usmjeriti u jednom ili drugom smjeru – etničkom, plemenskom, partikularnom, ili građanskom, inkluzivnom, pluralnom modelu.
Bosna i Hercegovina u ovom trenutku uistinu ima oslabljen potencijal za građanski model, kao rezultat rata iz devedesetih godina prošlog stoljeća, i sada, četvrt stoljeća dominacije etniciteta. Međutim, taj potencijal postoji. Možda jeste mršav, ali, metaforički rečeno, ako bi ga se počelo pravilno i kvalitetno hraniti, on može rasti. Pitanje je samo odluke u kojem smjeru ići.
Građanski princip blizak je naprednom demokratskom svijetu jer je to model čije vrijednosti on poznaje i primjenjuje u svojim zemljama. Odluke Europskog suda za ljudska prava, Venecijanske komisije, kao i preporuke Europske komisije iz 2019. godine sadržane u 14 prioriteta koje Bosna i Hercegovina mora ispuniti kako bi stekla uvjete za kandidacijski status zagovaraju princip jednakosti svih građana BiH i ukidanja diskriminacije protiv građana BiH koji ne pripadaju jednoj od triju etničkih skupina. Moguće je u Bosni i Hercegovini uvesti model temeljen na građanskom principu uzimajući u obzir bosanskohercegovačku realnost i osigurati zaštitu kolektivnih prava u segmentima na koje se ona odnose, prije svega kulturu i identitet etničkih grupa.
INTERESI HRVATSKE
Hrvatska, kao susjedna zemlja Bosne i Hercegovine, pokazuje sve intenzivniji interes za unutrašnje političke promjene u BiH zagovarajući princip konstitutivnih naroda, tj. kolektivnih prava nauštrb građanskih.
Kao i Srbija, i Hrvatska se zalaže za takozvanu punu provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma i u tom smislu obje zemlje nastupaju sa stanovišta statusa quo, tražeći ograničene izmjene postojećeg sistema, jer na taj način osiguravaju svoje interese. U tom kontekstu treba čitati i sljedeći odlomak:
„Prvi puta poslije 2000. Hrvatska je osmislila jasnu i stratešku politiku prema Bosni i Hercegovini, ‘politiku dobrosusjedskog pritiska’, i zastupat će je prihvaćajući sve njezine rizike: to je politika ultimativnog zahtjeva za promjenom izbornog zakona, kako bi svaki narod birao svoje predstavnike.“[ii]
Prema tom planu, Hrvatska ima samo jedan cilj, a to je usvajanje izmjena Izbornog zakona na način kako to traži HDZ BiH i onda se Hrvatska povlači sa scene, više se neće miješati u unutrašnja pitanja u Bosni i Hercegovini. Zašto i bi? Osiguranjem dominacije konstitutivnih naroda ona ostvaruje svoj strateški politički cilj – mogućnost da Hrvati u BiH, kao jedan od triju naroda, u potpunosti mogu kontrolirati, pa, ako je potrebno, i blokirati političke procese u Bosni i Hercegovini.
Zašto je Hrvatskoj bitan baš ovaj pristup – zaštita konstitutivnih naroda, a ne građanski princip ili, s druge strane, teritorijalna podjela Bosne i Hercegovine? Tu je Hrvatska vrlo jasna i treba joj vjerovati kada kaže da je njen cilj očuvanje cjelovite Bosne i Hercegovine u kojoj su konstitutivni narodi temeljni nositelji vlasti. U strateškom smislu Hrvatska najvišu razinu sigurnosti za sebe postiže ako ima mogućnost utjecaja na cijelu Bosnu i Hercegovinu putem položaja hrvatskog naroda kao jednog od triju konstitutivnih naroda. Kroz građanski princip ta mogućnost bila bi značajno smanjena. Kroz podjelu teritorija također ne tako sjajna.
Teritorijalna podjela Bosne i Hercegovine opasan je scenarij za Hrvatsku, a u nekom hipotetskom smislu mogućnost integracije dijela teritorija koji bi Hrvati u BiH potencijalno mogli dobiti vrlo je problematična sa stanovišta hrvatskih unutrašnjih odnosa.
Hipotetski, referendum za pripajanje dijela Bosne i Hercegovine Hrvatskoj lako bi mogao voditi dubokoj unutrašnjoj destabilizaciji Hrvatske i zahtjevima za odcjepljenje, na primjer, Istre. Princip konstitutivnosti stoga je optimalno rješenje jer omogućava stalnu kontrolu, zato se i Hrvatska i Srbija, kao i snage koje one unutar Bosne i Hrvatske podržavaju, zalažu za implementaciju tzv. izvornog Daytona. Međutim, takvom politikom, makar i nesvjesno, i Hrvatska i Srbija postaju taoci unutrašnjih prilika u Bosni i Hercegovini i u njihovom je interesu da svoju politiku prema BiH emancipiraju i ostave građanima BiH odluku o uređenju njihove zemlje.
Iako je građanski potencijal u Bosni i Hercegovini još uvijek slab, jer je povjerenje među građanima na niskoj razini, on nije uništen bez obzira na godine zanemarivanja građana. U ovom trenutku svjedočimo intenziviranju aktivnosti unutar Bosne i Hercegovine i izvan nje koje za cilj imaju cementiranje principa konstitutivnih naroda i dodatnih etničkih podjela.
ŠTO JE UZROK HITNOSTI?
Zašto sada? Jedan razlog jeste unutrašnje stanje u Bosni i Hercegovini – 25 godina politike nemara, nerada, korupcije i stalnog inzistiranja na „vlastitim“ pravima nauštrb zajedničkih interesa doveli su gotovo do sloma bosanskohercegovačke politike. Nefunkcionalnost koju je globalna pandemija samo bolno naglasila. U svim dijelovima zemlje raste bijes građana protiv neodgovorne i korumpirane vlasti.
Izvan Bosne i Hercegovine, neliberalni režimi u Evropi pogođeni su pobjedom Joea Bidena i odlaskom Donalda Trumpa s čelnog mjesta SAD-a. Novu američku administraciju čine ljudi koji dobro poznaju prilike u Europi i na Zapadnom Balkanu i za očekivati je barem djelomičan interes za jačanje transatlantske suradnje i zagovaranje partnerstva među zapadnim blokom zemalja.
Rast popularnosti Zelenih u Njemačkoj također stvara strah da će njihova snažnija prisutnost u njemačkoj vlasti utjecati na Njemačku, koja je i dalje ključna zemlja za usmjeravanje politike EU na Zapadnom Balkanu. Već i sada Njemačka jasno iznosi stav da izmjena Izbornog zakona treba voditi pomirenju i suradnji, a ne daljnjim podjelama.[iii]
Predstavnici EU u Bosni i Hercegovini pak tvrde da je ovo ključna godina za promjene jer je neizborna godina i da se izmjene izbornog zakona trebaju riješiti pod svaku cijenu, sada, u narednih nekoliko mjeseci.[iv] Time idu naruku zagovornicima etničkog principa jer su oni u ovom trenutku jači, jer su na vlasti, jer će učiniti sve kako bi unijeli izmjene koje im omogućavaju ponavljanje izbornih pobjeda i gotovo vječno vladanje.
Tako smo se našli u trenutku kada se sada, baš ovih mjeseci, trebaju donijeti odluke i usvojiti izmjene zakona koje će Bosni i Hercegovini zacrtati jedan ili drugi put. U tom smislu treba razumjeti i sadržaj tzv. slovenskog non–papera o potrebi završetka procesa dezintegracije Jugoslavije[v], kao glasa ideja neliberalne Europe. Na sličnom tragu zagovaranja rješenja situacije u Bosni i Hercegovini je i hrvatski non–paper, koji ima umjereni i konstruktivni ton, ali svejedno zagovara hitnost izmjene izbornog zakona.
Nužnost takvog razvoja Hrvatska opravdava migracijskom situacijom, problemom koji EU muči puno više nego politička situacija u Bosni i Hercegovini. Indikativno je koje zemlje su podržale hrvatski non–paper: Grčka, Bugarska, Mađarska, Slovenija. Sve zemlje na tzv. Balkanskoj migracijskoj ruti.[vi]
ŠTO DALJE…
Nevjerojatno je da je sada hitnost naglašena u odnosu na prethodnih četvrt stoljeća. Hitnost se ogleda u osjećaju da će Sjedinjene Američke Države ponovno dijelom izgraditi transatlantske odnose, u neizvjesnosti čelnika buduće njemačke vlade, vjeri da će i pandemija proći, a nakon nje može se očekivati novi val liberalizma i zagovaranja sloboda kao prirodan refleks nakon nekoliko godina stezanja građanskih prava.
Bosanskohercegovačke snage koje zagovaraju građanski princip uređenja zemlje, sa svim pripadajućim zaštitama kolektivnih prava naroda, nemaju drugu opciju nego tražiti partnerstvo s liberalnim zapadnim zemljama u kojima je građanin temeljni nositelj demokratskog prava i odgovornosti.
I unutar sebe tražiti snage koje svoj politički program i rad baziraju na vladavini prava, inkluzivnosti, transparentnosti i odgovornosti prema društvu. Ucjenama hitnosti ne smije se pribjeći bez obzira na prijetnje koje dolaze. Bosanskohercegovački pristup treba se bazirati na miru i progresivnim idejama, ne na ratovima i podjelama.
(Autorica je viša znanstvena suradnica u Institutu za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu. )
(kliker.info)
