Marilyn Monroe je najpoznatija filmska zvijezda svih vremena, najveća ikona pop kulture dvadesetog stoljeća, a prema mišljenju mnogih, jedna od najljepših žena svih vremena. Mnogi je smatraju nenadmašnim simbolom ženstvenosti. Marilyn je jedna od kontroverznih zvijezda čiji život, a i smrt, i nakon 58 godina ljudima ne daju mira
Svake godine početkom augusta neizostavna tema svih svjetskih medija je život i smrt najveće holivudske zvijezde Marilyn Monroe. Imala je samo 36 godina kada je, 5. augusta 1962., pronađena mrtva u svom domu u Los Angelesu. Iako je od njene smrti prošlo 57 godina, nikada nisu prestale da se konstruiraju nove teorije zavjere u vezi s uzrokom smrti, koja je, kako zvanična verzija kaže, nastupila usljed predoziranja barbituratima. Kroz kratku karijeru, koja je završila naglo i tužno, obezbijedila je sebi vječni status ikone pop kulture, te postala neizostavan dio filmske historije.
Hraniteljske porodice
Rođena je kao Norma Jean Baker Mortenson, 1. juna 1926. godine u bolničkom odjelu namijenjenom sirotinji. Njena 24-godišnja majka, Gladys Pearl Monroe, iza sebe je već imala dva propala braka. U prvom je dobila dvoje djece, koju je njen bivši muž oteo nakon razvoda, dok je drugi trajao samo osam mjeseci. Identitet oca Marilyn Monroe nikada nije sa sigurnošću utvrđen. U vrijeme porođaja majka joj je još bila u braku s drugim suprugom pa je u rodnom listu on naveden kao otac, uprkos činjenici da nisu zajedno živjeli čak godinu prije nego što se Marilyn rodila. Majka je tvrdila da joj je otac, zapravo, jedan radnik u filmskoj kompaniji u kojoj je i sama radila. Marilyn nikada nije saznala istinu. Kasnije je tek priznala kako ju je kao dijete zabavljalo što ju je taj muškarac na jednoj majčinoj fotografiji podsjećao na holivudsku legendu Clarka Gablea, zbog čega se kroz igru i dječiju maštu pretvarala da joj je on otac. Ko god da joj je bio otac, nije igrao nikakvu ulogu u njenom životu.
Odrastanje u sirotištu
Kako je bila mentalno nestabilna i siromašna, Gladys Baker nije mogla izdržavati Marilyn, željela ju je dati baki, no, nije uspjela. Država ju je dodijelila zamjenskim roditeljima, gospođi i gospodinu Bolender. Jednoga dana Gladys Baker došla je do zamjenskih roditelja, želeći odvesti Normu sa sobom, no gospođa Bolender bila je svjesna da zbog njenih psihičkih problema to ne bi bilo dobro za djevojčicu. Ipak, Gladys je izgurala gospođu Bolender iz kuće i zaključala vrata, pronašla veliku torbu u koju je utrpala Normu, zakopčala torbu i krenula van. Ispred kuće se potukla s Bolender, torba se potrgala, pa je djevojčica plačući pala na zemlju. Gospođa Bolender zgrabila je Normu i otrčala u kuću, nakon čega je Gladys odustala.
Norma je sa zamjenskim roditeljima živjela do svoje sedme godine. Kada je imala sedam godina, njena majka kupila je kuću, ali nekoliko mjeseci nakon zajedničkog useljenja doživjela je nervni slom. Starateljstvo nad malenom Normom trebalo je pripasti najbližim članovima porodice, no, njen ujak se ubrzo nakon izlaska iz mentalne bolnice objesio, a isto je u stanju depresije uradio i njen pradjed, zbog čega je starateljstvo na kraju ponovo pripalo državi. Norminom starateljicom postala je majčina najbolja prijateljica Grace McKee. Slatkoj djevojčici Normi danima je tepala kako će jednog dana postati filmska zvijezda. Zajedno su odlazile u kino, razvijajući tako djevojčicinu fascinaciju filmovima i zvijezdama s platna. Budući da je jako voljela glumicu Jean Harlow, prvu platinastu plavušu Hollywooda, Grace je dopuštala Normi da se igra šminkom i uvija kosu kod profesionalne frizerke. Međutim, Grace počinje novi život, udaje se, pa Norma s devet godina odlazi u losanđeleski dom za siročad. Iako su je mnoge porodice željele, majka je odlučno odbijala potpisati papire za dopuštenje, zbog čega je Norma promijenila čak 11 starateljskih porodica. Nakon dvije godine vratila se u dom Grace McKee, no tu se nije dugo zadržala. Gracein suprug više puta ju je pokušao seksualno napastovati. Navodno, ovdje je Norma doživjela i prvo silovanje. Grace je šalje kod svoje rodice, međutim, ni ovdje Norma nije pronašla sreću. Ovoga puta zapala je za oko pohotnom sinu udomitelja. Biografi i psiholozi preispitivali su mogućnosti da su neki dijelovi kasnijeg ponašanja Marilyn Monroe, poput hiperseksualnosti, nesanice, uživanja droga, loših veza, bili rezultat seksualnih napada u djetinjstvu i tinejdžerskoj dobi, te problematičnog odnosa s psihički bolesnom majkom i kasnijim starateljima. Navodno, među najranijim uspomenama iz djetinjstva kojih se Marilyn prisjećala kasnije, bio je dan kad ju je majka, koja je bolovala od paranoične šizofrenije, pokušala ugušiti jastukom u njenom krevetiću. Nakon što je postala slavna s majkom nije održavala kontakt, dok je ona sama priznala: „Ja ne poznajem Marilyn Monroe“.
Već sa 12 godina Norma je postala svjesna svog izgleda, koji je sve više poprimao ženstvene obline. Silno je željela istaći svoje tijelo najviše zbog dječaka, koji su joj se u ranom djetinjstvu rugali zbog dječačkog izgleda. U školu je počela odlaziti u uskim jeans hlačama, a kada ju je direktor upozorio da su nepristojne, odlučila se za usku suknju. Svojim outfitom je šokirala djevojčice, a dječake intrigirala. Prenapadno se šminkala, što će se u godinama holivudske slave pokazati neprocjenjivim.
Ocjenama se nije mogla pohvaliti, ali jeste umijećem pisanja, zbog čega se pojavila i kao autor nekoliko članaka u školskim novinama, među kojima je bio i onaj o muškarčevoj djevojci iz snova. San joj je bio postati glumica, redovno je posjećivala kina, u kući ispred ogledala vježbala je pokrete tijela i izraze lica koje je vidjela te večeri, dok nije uspjela svaki kopirati.
Prerana udaja
Sa 15 godina napustila je školu nakon što je izabrana za najzgodniju djevojku među učenicama. Vratila se da živi kod Grace McKee i njenog muža. U tom periodu počela je hodati s 20-godišnjim mladićem iz komšiluka, Jamesom Doughertyjem. Nekoliko mjeseci kasnije, Grace se odlučuje preseliti zajedno sa suprugom, ali kako Normu nisu mogli povesti sa sobom, da je ponovo ne bi vratili u dom, Grace je kao najbolje rješenje vidjela udaju. Prišla je Jamesovoj majci i predložila joj da se par vjenča. James je na početku oklijevao, ali je na kraju pristao oženiti se 16-godišnjom Normom. Tokom Drugog svjetskog rata, 1943., na Jamesovu adresu stiže poziv za ratnu mornaricu. Službu je dobio na otoku u blizini LA-a, pa je i Norma nekoliko mjeseci živjela s njim. No, ubrzo slijedi novi poziv, da otplovi na Pacifik. Iako ga je, u strahu da neće preživjeti, preklinjala da joj dopusti zatrudnjeti, James je odbio smatrajući da je premlada za majčinstvo, obećavši joj jedino da će o toj temi razgovarati nakon što se vrati iz vojske.
Dok je James bio na Pacifiku, Norma je radila u tvornici automatskih aviona i municije. No, taj posao je nije činio sretnom. Žarko je željela biti glumica.
U to vrijeme kapetan Ronald Reagan, budući američki predsjednik, poslao je fotografa Davida Conovera u tvornicu u kojoj je radila sa zadatkom da snimi fotografije na kojima se trebalo vidjeti kako mlade žene, radnice, doprinose ratnim naporima. Conover je napravio seriju Norminih fotografija, ali nijedna nije objavljena. No, predložio joj je da se prijavi u agenciju za modele. Mnogo kasnije u svojoj knjizi će zabilježiti da je s Normom proveo godine u ljubavnoj vezi. Norma je potpisala ugovor s agencijom koju joj je Conover predložio, te počela istraživati rad glumica Jean Harlow i Lane Turner. Kako joj je rečeno da se traže modeli sa svjetlijom kosom, ni časa nije oklijevala da smeđu kosu oboji u zlatno-plavu boju. Nakon nekog vremena postala je najuspješniji model u agenciji i pojavila se na naslovnicama brojnih magazina.
Početak karijere
Tako ju je primijetio i šef filmske kompanije 20th Century Fox, Ben Lyon, koji je oduševljeno zaključio: „Opet imamo Jean Harlow“, ponudivši joj standardni šestomjesečni ugovor s platom od 125 dolara sedmično. Također ju je pozvao da provede vikend s njim i njegovom suprugom, kako bi joj osmislili novo, umjetničko ime. Nakon prvih prijedloga – Carole Lombard i Jenny Lind, saglasili su se da Norma poput svog idola Jean Harlow za prezime uzme majčino djevojačko prezime Monroe. Kako ga je podsjećala na Marilyn Miller, brodvejsku zvijezdu mjuzikala, šef 20th Cebtury Foxa je predložio da se zove kao ona. Ime se Normi nije svidjelo, ali ga je svejedno prihvatila nakon što joj je objašnjeno da Marilyn Monroe zvuči seksi, „teče lagano“ te da će biti sretno zbog inicijala sa dvostrukim „M“. Tako je odabir konačno završen.
Kada je počela raditi kao model, suprug James, koji je za to vrijeme još služio u vojsci, počeo je gubiti zanimanje za nju. Kako nije odobravao njen novi posao, odlučila je razvesti se. James je uporno tvrdio da su se voljeli, ali da brak nisu uspjeli sačuvati jer su Normu mamili snovi o slavi.
Jedanaest godina nakon razvoda, kada je Marilyn postajala sve veća zvijezda, objavit će knjigu “Marilyn Monroe bila je moja žena“. U jednom dijelu otkriva kako je prijetila da će skočiti s mosta ako je on ostavi, što Marilyn nije negirala, ali nije krila ni bijes što iznosi intimu iz njihovog završenog života. Njena osveta je bila izjava da se s Jamesom osjećala zatočeno i dosadno. Za njihov brak čak je krivila Grace McKee.
Prvih mjeseci u filmskoj industriji Marilyn Monroe nije imala uloge u kojima je bilo šta govorila. U međuvremenu je pohađala i satove pjevanja i plesanja. Naposljetku je dobila ulogu u komediji u kojoj je izgovorila samo jednu rečenicu. Holivudski magazini u tom periodu žudjeli su za ekstremnijim seks-simbolom koji će biti konkurencija strastvenim italijanskim glumicama koje su zaposjedale Hollywood, naročito Gina Lollobrigida. Marilyn je vidjela svoju budućnost, željela je od sebe napraviti veliku zavodnicu i tako se vinuti u zvijezde. No, imala je i prirodnih prepreka, jer malo toga je mogla učiniti kako bi produžila noge koje su bile prekratke za modni ideal, imala je i široke kukove, a iz nekih uglova se činilo da ima i podbradak. Rekli su joj i da se njene desni gornje vilice previše vide kad se smije, pa je vježbala osmijeh sve dok to nije popravila. Njena cimerica iz tog perioda, također velika glumica, Shelley Winters prisjetila se kako je jedne večeri zbog mnogo obaveza zamolila Marilyn da opere salatu za večeru, ali kada se vratila u stan zatekla ju je kako u sudoperu punom vode i sapunice, listove salate trlja četkom. Tada je shvatila da Marilyn nikada nije čula za izraz pranje salate niti je shvatala njegovo značenje.
Marilyn je postala majstorica u reklamiranju same sebe u nadi da će dobiti filmsku ponudu. Nije propuštala holivudske koktel zabave, jer su ih posjećivali i novinari. Vjerovala je da će pametnom privatnom prezentacijom dospjeti u tračerske kolumne. Dio njene strategije bio je doći kasno, kako bi napravila spektakularan ulaz. Nosila bi crne ili jarko crvene, vrlo uske haljine s velikim dekolteima, donje rublje nije nosila jer nije željela da se oslikava i kvari obrise njenog tijela na haljini. Jedan novinar je čak priznao kako ga je znala kucnuti u koljeno ispod stola i povremeno zavoditi. Drugi je tvrdio kako je imala običaj ustati, okrenuti leđa i pitati ga da li joj je suknja preuska. Kasnije je napisala kako su ti izlasci bili najteži dio njene kampanje, ali da je osjećala da ih je morala prakticirati.
Glavna uloga
Kada je imala 22 godine, prebacila se u kompaniju Columbia Pictures, gdje ju je glumi učila njihova glavna instruktorica. Malo je poznato da je Marilyn mucala, ali s učiteljima govora uspješno je govornu manu prikrivala. Uskoro je dobila glavnu ulogu u niskobudžetnom mjuziklu “Ladies of the Chorus”, koji nije ostvario veći uspjeh, niti je Marilyn dobila produženje ugovora. Tokom snimanja filma, šef studija sredio joj je stomatološku operaciju kojom joj je ublažen lagani preklop gornjih zubi preko donjih. No, Marilyn je ostala bez posla pa se, iako je htjela glumiti, morala vratiti modelingu. Uskoro je privukla pažnju fotografa Toma Kelleya, koji ju je uvjerio da pozira gola. Ležeći na slojevima crvene svile pozirala je za bezbroj fotografija. Dobila je naknadu od pedeset dolara i bio je to jedini put kada je bila plaćena za svoje nago poziranje. No, Marilyn je ubrzo počela dobijati uloge u mnogim filmovima, i počeli su je primjećivati pravi ljudi koji su joj omogućili povratak u 20th Century Fox. Jedan lovac na talente primijetio ju je i sređivao uloge, naručio je i na operaciju nosa kojom joj je odstranjen dio hrskavice koji je tvorio blagu izbočinu, te na operaciju brade. Tako je dodatno promijenjen njen izgled koji je obilježio naredne uloge tokom slavnih 50-ih.
Godine 1951., Monroe je na Univerzitetu u Los Angelesu upisala studij književnosti i razumijevanja umjetnosti, istovremeno igrajući u manjim filmovima. Te se godine pojavila i kao prezenterka na dodjeli Oscara, na kojoj se, shvativši da joj se haljina pocijepala, rasplakala. Godinu kasnije, slijedi novo neprijatno iznenađenje, u jednom će se kalendaru pojaviti i fotografija iz serije njenih nagih fotografija na koje je bila i zaboravila, budući da su snimljene prije nekoliko godina. Novinari su nagađali identitet anonimnog modela koji je jako ličio na Marilyn. Skandal je bio na pomolu, filmski studio je zabrinuto tražio rješenje. Marilyn je smatrala da je najbolje da prizna novinarima da je na fotografiji ona, ali da naglasi kako je naga pozirala samo zato što nije mogla platiti ni stanarinu. Studio je prihvatilo prijedlog, Marilyn je dala intervju, nakon kojeg je javnost suosjećala s njom. Efekt je postignut, skandal spriječen.
Popularnost na vrhuncu
Popularnost Marilyn je rasla i uskoro se našla na naslovnici magazina “Life” na kojoj je opisana kao „glavna tema Hollywooda“. Sljedeći mjesec na naslovnici još jednog magazina pojavila se njena nešto starija fotografija i naslov: „Izgledam li sretno? Trebala bih – jer bila sam dijete koje niko nije želio. Usamljena djevojka s jednim snom – koja se probudila i otkrila da joj se san ispunio. Ja sam Marilyn Monroe. Pročitajte moju priču Pepeljuge“. U to vrijeme Marilyn je počela vezu s igračem baseballa Joem DiMaggiom. Nakon njihovog upoznavanja DiMaggio je isposlovao ponovni susret, iako je ona na početku oklijevala jer se bojala da je on tipični američki sportaš. Fotografija na kojoj DiMaggio dolazi u 20th Century Fox posjetiti Marilyn objavljena je u svim američkim novinama, i romansa na pomolu samo je dodatno povećala zanimanje za novu zvijezdu. Uslijedila je serija novih filmova: u komediji “We're Not Married!” glumila je takmičarku u izboru ljepote, i u nekim osvrtima govoreno je da je njeno pojavljivanje u kupaćem kostimu iskorišteno do najveće mjere, te da su neke scene sugerirale i izrabljivanje.
U sljedećem filmu igrala je psihopatsku dadilju. Film se nije proslavio, iako je Marilyn tvrdila da je u njemu odigrala scene koje pokazuju njeno najjače dramatično glumljenje. Uslijedio je film “Monkey Business” u kojem se prvi put pojavila s platinasto plavom kosom, te još jedan film koji joj je, uprkos odglumljenoj jednominutnoj sceni, donio naknadu ravnu plaćama glavnih glumaca. Marilyn je, nadalje, isprobala devet nijansi plave boje za kosu, dok nije dobila željenu platinastu. Ulogu femme fatale koja planira ubiti svog muža dobila je u filmu “Niagara”. Na setu će, međutim, njen vizažist primijetiti da Marilyn muči strah od snimanja, pa će ga direktor zaposliti i zadužiti da s njom provodi sate, nježno je nagovara i opušta, kako bi se pripremala za igranje svojih scena. Ispostavilo se da je taj strah u ogromnoj mjeri utjecao na njeno ponašanje na setovima tokom cijele karijere.
Filmovi iz ranih pedesetih donijeli su joj scenski imidž „glupe plavuše“. Većina ju je do kraja života poistovjećivala s likovima koje je u tom periodu igrala, te joj nikada nije skinula spomenuti epitet. A istina je posve drugačija. Marilyn je imala natprosječno visok kojeficijent inteligencije, oko 165. Htjela je igrati i ozbiljne uloge, no reditelji su je odbijali. Nije joj se dalo da snimi film “The Girl in Pink Tights” s Frankom Sinatrom. Kako se prvi dan nije pojavila na setu, 20th Century Fox joj je dao otkaz. No, nije očajavala, ubrzo se vjenčala s Joeom DiMaggiom i otputovala na medeni mjesec u Japan. Nažalost, brak je trajao kratko, samo devet mjeseci.
Nakon razvoda Monroe je odbila uloge u dva filma, smatrajući ih nedostojnima sebe, a onda je, prema savjetu fotografa i prijatelja Miltona Greena, odlučila napustiti Hollywood. Otišla je u New York i sklopila ugovor za nove filmove, otuđila se od javnosti, ozbiljno se posvetila privatnom studiranju glume te promijenila svoje trenere. Osnovala je vlastitu produkcijsku kuću Marilyn Monroe Productions, i postala prva glumica u historiji koja je napravila taj korak.
Rad na kvaliteti posla urodio je plodom i Marilyn je za uloge u sljedeća dva filma dobila nominaciju za Zlatni globus te više evropskih nagrada i nominacija, te se, prema mišljenju mnogih, napokon dokazala kao glumica. Stručnjaci s kojima je tada radila bili su oduševljeni njome. Nakon obrata u karijeri, Monroe se ponovo udala i to za Arthura Millera, 1956. godine. U ovom razdoblju zdravlje Marilyn Monroe ozbiljno se pogoršalo, te je počela posjećivati psihijatra dr. Ralpha Greensona. Često je imala problema s nesanicom. Katkada bi je njena trenerica drame pronašla u garderobi kako predozirana leži na podu s čašom vode u kojoj vriju tablete. Njeno omiljeno piće bio je šampanjac, pa je i kući prije spavanja tablete topila u čašama alkohola. Marilyn je strahovala da je od majke naslijedila paranoičnu šizofreniju. Njezin odnos s Arthurom bio je zategnut – on se, barem naizgled, dobro brinuo o njoj i želio joj pomoći, no ona ga je odbijala i istovremeno očajavala što ne čini nešto više kako bi joj pomogao. Marilyn je postala agresivna prema suprugu, često su se svađali u javnosti, pa zato nikoga nije iznenadilo kada je javno obznanila da se razvode.
Posljednji događaj
Početkom šezdesetih ovisnost o alkoholu i lijekovima počela je ozbiljno narušavati njeno zdravlje, tako da je, nakon službenog razvoda od Millera, u februaru 1961., svojevoljno otišla na liječenje u psihijatrijsku kliniku. To iskustvo opisala je kao noćnu moru, gdje je iz klinike zvala bivšeg muža Joea DiMaggia, koji je doletio iz Floride u New York da bi je premjestio u drugu bolnicu. Njih dvoje kasnije su se nastavili družiti. Zbog bolesti nije radila ostatak cijele godine, a kada je sljedeće godine ipak počela snimati novi film, na koji je bila vezana ugovorom, patila je od virusne infekcije, visoke temperature i povremeno sinusitisa. Reditelj nije krio da se vidjelo da je Marilyn psihički bolesna, što je utjecalo na to da loše odglumi svoje scene.
Uprkos alarmantnom zdravstvenom stanu, Marilyn je u maju 1962., nastupila na rođendanskoj zabavi predsjednika Johna F. Kennedya na kojoj mu je otpjevala pjesmu „Happy Birthday“. Nastup je predložio brat predsjednikove supruge Jacquelline Kennedy. Umjesto imena John, Marilyn je izgovarala Mr. President, a pjesmu je produžila odlomkom iz klasika „Thanks for the Memory“, čije je stihove preradila za tu priliku. Nakon njene izvedbe prigušenim glasom, predsjednik se popeo na pozornicu i našalio: „Mogu otići u penziju iz politike sada kad mi je Sretan rođendan otpjevan na tako mio, blag način“.
Cijeli ovaj događaj dobro je zapamćen iz više razloga: bio je to jedan od posljednjih velikih javnih nastupa Marilyn, koja je umrla četiri mjeseca poslije, te javno druženje nje i predsjednika o čijoj su ljubavnoj aferi kružile trajne glasine. U posljednjim sedmicama života Monroe je imala dogovorene ili razmatrane uloge za još šest filmova, među kojima je bila i filmska biografija njenog idola Jean Harlow. Da joj je istinski prijatelj, uprkos činjenici da više nisu u braku, Joe DiMaggio je pokazao i ovog puta. Zabrinut što Marilyn radi s ljudima koji ne pridonose njenom zdravlju, dao je otkaz i odlučio je ponovo zaprositi. Međutim, 5. augusta 1962. godine u četiri sata i 25 minuta narednik losanđeleske policije primio je poziv psihijatra Ralpha Greensona koji mu je saopćio da je Marilyn Monroe pronađena mrtva u svojoj sobi. Tijelo je pronađeno potpuno golo, s glavnom okrenutom prema dolje i telefonom u jednoj ruci.
Pokazalo se da je posljednja osoba koju je Marilyn zvala bio predsjednik John F. Kennedy. Obdukcija je otkrila da je njen organizam prepun nembutala i sedativa kloralhidrata, dovoljnih da usmrte deset ljudi. Kao uzrok smrti navedeno je visoko trovanje tabletama za spavanje, koje je rezultat „vjerovatnog samoubistva“. Veoma mutne okolnosti njene smrti i događaja koji su uslijedili nakon što je tijelo pronađeno, iznjedrile su mnoge teorije od kojih se neke navodile i ubistvo. Neke teorije zavjere uključivale su predsjednika Johna Kennedya i njegovog brata Roberta, dok su neke vodile i do umiješanosti CIA-e i mafije.
IZVOR: Azra.ba
