“Kad bi žene vladale svijetom, ne bi bilo ratova” – samo je jedna od mnogobrojnih poslovica koje ukazuju na vrline žena kao vladara.
Međutim, da nije riječ o praznoj priči svjedoči i primjer iz Kine, gdje i danas živi pleme Mosuo, koje je još poznato i kao kraljevstvo žena i koje se smatra možda i posljednjim matrijarhatom na svijetu, pišu nezavisne.com, a prenosi stil.kurir.
Mosuo su mala etnička skupina koja živi u Yunnan i Sichuan provinciji u Kini, u blizini granice s Tibetom. Sastoji se od populacije od oko 40.000, mnogi od njih žive u Yongning regiji, oko Lugu jezera, koje se nalazi visoko u Himalaji.
Mosula pleme ima prilično dugu povijest, koja datira čak 2.000 godina unatrag. Ono što je specifično za ovo pleme svakako je da su oduvijek njegovali tradiciju i kulturu matrijarhata. Naime, u ovom plemenu žene su te koje uvijek donose odluke i koje su na čelu obitelji.
Svaka obitelj se obično sastoji od 10 ili čak više članova, ali sva imovina je uvijek u rukama žena. Ono što je specifično za ovo pleme je da prakticiraju jednu vrstu “otvorenog, liberalnog braka”, gdje je ženama dozvoljeno da imaju koliko god ljubavnika žele.
Zapravo, one i nisu vezane klasičnim brakom, već muškarci, koje Mosua žena poželi, noću dolaze u njenu kuću, provedu noć s njom, a iz kuće mora otići prije nego što svane. Ukoliko žena ne želi vezu sa svojim dotadašnjim ljubavnikom, ona simbolično stavlja muške cipele ispred svojih vrata, dajući mu do znanja da je njegovo mjesto zauzeto.
Ako se iz jedne ovakve veze rodi dijete, to dijete odgaja majčina obitelj i dijete dobiva majčino prezime. Inače, u prošlosti Mosua pleme je bilo prilično izolirano i gotovo da nije imalo kontakta s vanjskim svijetom. Međutim, posljednjih godina njihovo mjesto je postalo poznata turistička destinacija i oni se polako otvaraju prema svijetu. Štoviše, pokazali su se kao izuzetno gostoljubivi.
Iako mnogi smatraju da je pleme Mosula posljednji matrijarhat na svijetu, činjenica je da njihovu zajednicu ne možete usporediti s ostatkom svijeta jer su dugo bili izolirani, a samim tim ne mogu se ni uspoređivati s vrijednostima zapadnog svijeta. Naime, dok je žena glava kuće i sva imovina njena, činjenica je da one danas nisu toliko uključene u aktivno donošenje odluka, već je to, ipak, prepušteno muškarcima.
Zapravo, u ovom plemenu muškarci nemaju nekih posebnih odgovornosti: dakle, nemaju posao, odmaraju cijeli dan, a sve kako bi bili odmorni za noćne posjete svojim ženama. Generalno, njihova jedina uloga je stočarstvo i ribolov.
Inače, ono što je bitno naglasiti za ovo pleme je da se žene iz plemena ne udaju, tj. kod njih nema nikakvih klasičnih ceremonija stupanja u brak. Zapravo, u njihovoj kulturi i tradiciji imati samo jednog partnera predstavlja nepoštivanje svojih predaka, niti se smatra podobnim.
Upravo zato u njihovom jeziku nema riječi za oca ili muža.
Postoji nekoliko aspekata Mosua kulture koji privlače pozornost ostatka svijeta, a jedan od najvažnijih je liberalna veza, gdje žena može birati svog ljubavnika, a pritom nije obavezna živjeti s njim pod istim krovom. Zapravo, zajednički život uopće nije preporučljiv jer to jednostavno nije u njihovoj tradiciji. Nije tajna da Mosua žene ne vjeruju u brak, bar ne u instituciju braka kakva je nama poznata. Inače, muškarci nemaju svoju imovinu i do kraja života žive u majčinoj kući.
Svaku večer oni odlaze kod žene koja ih pozove, tu ostaju cijelu noć, a prije zore se vraćaju u majčinu kuću. Zanimljivo je da nitko od njih te svoje veze ne shvaća ozbiljno. Naime, kada se više ne žele družiti, tj. kad žena više ne želi pozvati svog ljubavnika u kuću, oni se mirno razilaze, bez suda i bez razvoda.
Ono što je specifično za ovu zajednicu je da muškarac i žena čak mogu biti i u dugogodišnjoj vezi, ali njihova imovina svakako nikada neće biti zajednička jer je sve materijalno uglavnom u vlasništvu žena. Štoviše, majke svu svoju imovinu nakon smrti ostavljaju kćerkama, nikada sinovima, iako im je dozvoljeno da žive u majčinoj kući.
Djeca koja nastanu kao plod jedne takve veze pripadaju isključivo majčinoj obitelji, a očevi imaju minimalni kontakt s djecom. Toj djeci najveći muški uzor predstavlja ujak, koji u ovom društvu ima bolju poziciju od biološkog oca djeteta.
Prema pravilima plemena, djevojčice ne smiju nositi suknju sve do 13. godine, kada se službeno “uvode u društvo”, i tada od majke dobivaju zasebnu sobu u koju dovode svoje “momke”. Zanimljivo je da žena nikada neće pričati o svojim intimnim stvarima u prisustvu muškarca jer je intima rezervirana isključivo i samo za žene.
Također, kada žene iz plemena žele pokazati nekom muškarcu da im je interesantan, ona će mu ostaviti otvorena vrata kako bi je noću posjetio. Kao što je već rečeno, ujaci, dakle, majčina braća su važnija od očeva. Ujaci su ti koji brinu za sestrinu djecu, a kada ujaci ostare, o njima preuzimaju brigu nećaci.
Iako je posljednjih godina porastao interes turista za njihov kraj, zanimljivo je da Mosua žene nikada neće pogledati nekoga “sa strane”, već isključivo Mosua muškarce. Također, ono što je specifično za njihovu kulturu je da se stari i nemoćni nikada ne napuštaju, već se obitelji brinu o njima do samog kraja.
Mosua pleme je, unatoč vanjskim utjecajima, i danas jedna vrlo jaka zajednica i uvijek pripadnike plemena stavljaju na prvo mjesto u odnosu na strance i turiste. Za razliku od ostatka Kine gdje su ženska djeca uglavnom neželjena, ovdje je poželjno dobiti upravo kćerku jer su one te koje se više cijene od muškaraca.
