Za portal DnevniBUZZ.ba, Anel Imamović je razgovarao sa Adisom Ahmethodžićem, mladi bh. poeta koji je predstavio svoju prvu pjesničku zbirku “Sarajevski John Doe” u kojoj se nalazi sedamdesetak pjesama objavljivanih u kontinuitetu na blogovima, u magazinima i na književnim portalima.
Znam te iz djetinjstva, zajedno smo odrasli u istoj mahali i mislio sam da te poznajem, ali kad sam pročitao zbirku poezije “Sarajevski John Doe”, više nisam siguran. Da li je John Doe ustvari Adis Ahmethodžić, ili neko drugi?
„Sarajevski John Doe“ je knjiga izašla iz anonimnosti, iz bloga na kojem sam mogao pisati pod maskom i svoje ime dugo držati skrivenim. A tada je, znaš i sam, najlakše reći sve svoje istine i otvoriti stvari koje bi se inače plašili reći. Moglo bi se to nazvati i nekom formom terapije sa sobom samim, razgovaranja duše, prijeko potrebnog odmora. Tek je kasnije spletom okolnosti taj blog postao knjiga, i tek kasnije dobio ime i identitet, pa je možda u nekoj mjeri iznenadio ljude koji me znaju kao klinca iz mahale ili elektroinženjera.
Ali ima tih stvari u svakom od nas, tih sitnica koje rijetko kad puštamo na površinu iz ovih ili onih razloga. Naviknemo ljude na neko izdanje kojim smo zadovoljni, prezentiramo najbolje što imamo a ono ostalo sklonimo pod tepih – a to što sklanjamo nerijetko bude i naša najljepša boja koje u skrivanju nismo ni svjesni. Ja sam svoju slučajno otkrio i valjda se zato ljudima koji me znaju, sve ovo učinio kao nešto nesvojstveno meni. A zapravo je to više moje nego li je zanimanje, diploma, adresa stanovanja ili bilo šta drugo od oka vidljivo na površini.
Magistar elektrotehnike i pisac, na prvi pogled nespojivo? Kako uspijevaš uskladiti obaveze prema redovnom poslu i ljubav prema pisanju?
Struka i književnost su mi nekako uvijek paralelno tekli i nikada nisu jedno drugom smetali. Tako je bilo kroz studije, a tako je ostalo i danas. Pisanje mi dođe kao neki mali sitni ritual, kao popodnevna kafa ili razgovor sa bliskim prijateljem. U pisanju se odmaram od posla i čuvam od toka kapitalizma, a na poslu se opet vraćam u realnost i ne dam sebi samom da me zanese romantizacija ideje književnika. Nema tu neke posebne borbe. Poslovne su obaveze prioritet koji se drži bez izuzetka, a književnost na kraju dana popuni slobodne sate. I jedno i drugo volim, na oba se puta pronalazim i vidim, a najbolji mi je ritam života onda kada je to dvoje u dobroj ravnoteži.
U tvojim tekstovima čest motiv su sudbine ljudi koji su napustili Bosnu i Hercegovinu i svoj život nastavili van granica iste. Da li si nekad i sam razmišljao svoju sreću da potražiš u nekom gradu van granica?
Slagao bih kada bih rekao da tu borbu ne vodim sa sobom samim svakoga dana u nekoj mjeri. Moji su prijatelji, ljudi sa kojima sam odrastao, lica uz koja vežem tragove djetinjstva, uglavnom s druge strane granice. Slušam njihove priče preko digitalnih medija i društvenih mreža, ponekad bilježim poneki detalj tih života a često i sebe samog smještam u scenarije ovih i onih zemalja. Mogao bih, čini mi se, lako naći posao i produktivan inostrani put, imati bolje uslove i novce, ostvariti neke daleke želje, možda bih čak mogao i bolje i tečnije pisati (jer malo šta toliko dobro pokrene priču kao što to radi udaljenost od nečega svog), ali i dalje se nešto u meni opire odlasku iz Sarajeva. Ne znam to objasniti na racionalan način, niti bih ti mogao dati jedan dobar razlog zašto je tako, ali prosto i dalje osjećam da uprkos svemu pripadam ovdje.
Nakon uspješne zbirke poezije “Sarajevski John Doe”, šta je sljedeće što tvoji čitatelji od tebe mogu očekivati?
Za ovu je godinu u pripremi nekoliko stvari. Zbirka kratkih priča je već dobila svoju osnovnu formu i oblik, pa je sada polako dorađujem i sa par prijatelja spremam tehničke detalje. Nadam se da će do kraja proljeća biti na policama sarajevskih knjižara. Uz nju, u pripremi je i drugo dopunjeno izdanje zbirke poezije „Sarajevski John Doe“, od kojeg ćemo pokušati napraviti jednu sasvim drugačiju, neobičnu knjigu. Sa par sam prijatelja pokrenuo i jedan mali književni klub kojem je za cilj okupljati mlade autore i zaljubljenike u pisanu riječ, pa ćemo tokom proljeća u nekoliko bosanskohercegovačkih gradova organizovati druženja i promovisati rad onih koji tek dolaze. Koliko ću od svega toga zaista stići, vrijeme će pokazati, ali dobrih ideja i dobrih ljudi ima u izobilju.
