Toliko je istraživanja obavljeno na temu ljubavi, zaljubljenosti, emocionalne (ne)zrelosti, da se čini da se o tome nema ništa više reći. Ali, iako se znanost odavno “umiješala” u emocije muškarca i žene, još ne postoji jedinstven recept kako prepoznati ljubav, biti siguran da je prava, kako je sačuvati…
Volimo li isto s 25 i 50 godina, kada nas emotivna ispunjenost najviše usrećuje i od čega ovisi koje će mjesto na listi prioriteta ljubav imati?
ZAŠTO JE VAŽNA PRVA LJUBAV?
Psiholozi tvrde da mnogo toga zavisi od odnosa u primarnoj porodici, braka roditelja, odgoja. Ali, ako pretpostavimo da je sve to išlo “normalnim” tokom, da smo se formirali u emotivno i psihički zrelu osobu, sposobnu da ljubav prihvati i pruži, kako se ona mijenja s vremenom? Kako volimo s 18, kako s 36, kako s 50? Isto, jače, strastvenije, jednostavnije …?
Naučnici tvrde da je prva ljubav jako važna, jer na mnogo načina formira našu predstavu o ljubavi i trajno nas određuje. Ljubav u tinejdžerskom dobu emotivno je jaka, strastvena, na izgled životna. Ali, to se događa zbog toga što još nismo u stanju razgraničiti ljubav i zaljubljenost, dvije suprotne stvari, jer je prema definicijama ljubav je zrelost, a zaljubljenost – nezrelost. Leptirići u trbuhu, neprekidno maštanje, idealiziranje i razmišljanje o osobi koju volimo, euforija koja prati sva ta intenzivna osjećanja prilično sakrivaju “lice” osobe u koju smo zaljubljeni. Mi je, u stvari, uopšte realno ne volimo, volimo samo osjećaje koje ona u nama budi. Da ne bude zabune, može se biti zaljubljen i u zreloj dobi, kada smo i emotivno i psihički najstabilniji, ali je najvažnije znati i uočiti razliku.
Zaljubljenost je stanje pomračene svijesti, emotivnog i hormonalnog ludila, pa je zbog toga psiholozi nazivaju “nezrela ljubav”. Zaljubljenost je vrsta infantilnosti, ona poručuje “ne mogu bez tebe”, ali je samo kratkotrajno osjećanje koje brzo donosi otrežnjenje, često i razočaranje. Još jedna posljedica zaljubljenosti kao emotivne nezrelosti je i pogrešna predstava kako smo “nesretni u ljubavi”, što nas potpuno može onesposobiti da se emotivno ostvarimo.
ZALJUBLJIVANJE I LJUBAV U KASNIJIM GODINAMA
Iako smo u mlađim godinama skloniji idealizirati osobu koju volimo, to se vrlo lako može dogoditi i u srednjim godinama, pa čak i u trećem dobu. Psiholozi tvrde da se najčešće zaljubljuju osobe kojima je to promicalo u mladosti, odnosno koje su iz nekih razloga (preran ulazak u brak, pogrešni stavovi i uvjerenja, strog odgoj i zabrane da se pokažu emocije …) propustile euforiju zaljubljivanja. Tada se događa da su iracionalne predstave o osobi koju su upoznali mnogo jače, sve izgleda mnogo ljepše nego što jeste i život dobiva potpuno novi smisao.
Međutim, zablude, iako su jače, kraće traju, tvrde istraživači. Naime, osobe u zrelim godinama, koje razviju fantaziju i iracionalnu sliku o osobi koja se pojavila u njihovom životu, mnogo brže će doći do “otrežnjenja”, što se događa zbog zrelosti i iskustva koje su tokom godina stekle.
Projekcija savršene žene ili muškarca oličena u osobi u koju smo zaljubljeni s aspekta psihologije nije okrenuta ka drugoj osobi, već prema vlastitim željama, strahovima, kompleksima.
To je na neki način opsjednutost ega zaljubljene osobe onim što ona za sebe emotivno želi. Zbog toga je u zaljubljenost kao relacija prema drugom samo privid, a ljubav potpuno suprotan odnos- totalno usmjeren prema drugoj osobi.
Neki psiholozi tvrde da osoba koja dostigne punu psihičku zrelost gubi sposobnost da se zaljubi, ali je itekako sposobna voljeti.
Psihijatar Donatella Maraciti, autorica knjige “La natura dell’amore” tvrdi da se prilikom zaljubljivanja aktiviraju određene zone međumozga koje pokreću amigdalu koja spaja neurone, što dovodi do potpune “biokemijske oluje” u tijelu.
Djeluju i određene moždane zone povezane sa stomakom, zbog čega osjećamo “leptiriće”. Iz tog stanja do prave ljubavi dolazi se postupno, hormonima, uglavnom pomoću oksitocina, pa nervoza, leptirići u trbuhu, manjak apetita i sna, počinju se transformiraju u ugodne osjećaje. Ali to ne može dogoditi prije 20. godine, tvrdi doktorica, zato što ljudski mozak neurološki nije spreman za taj “prijelaz”.
Osnovna razlika između zaljubljenosti i ljubavi tiče se odnosa prema realnosti. U umu zaljubljenog čovjeka taj odnos potpuno je zamagljen, dok ga ljubav potpuno bistri. Da bismo voljeli moramo proniknuti u suštinu nekog čovjeka, a ako ga i pored svih nedostataka i mana koje posjeduje i dalje volimo, to je ono “pravo”. U ljubavi je ego potpuno “miran”, osoba zna što želi i voli, donosi odluke trezveno i racionalno, bira voljeti.
Kada smo zaljubljeni mislimo da bez tog nekog ne možemo živeti, dok je zrela ljubav potpuno svesna da možemo i umemo sami, ali da taj neko obogaćuje naš život, puno znači i vredan je poverenja.
Ljubav u zrelijim godinama ne donosi konstantno jaka osećanja, već samo povremeno. Mladalačke ljubavi, s druge strane, najčešće su burne, konfliktne, protkane intenzivnim reakcijama, osećajima, strašću.
Zrela ljubav dolazi tek sa kompletnim razvojem ličnosti, a statistike pokazuju da se, iako postoje iznimke, najviše zaljubljivanja dogodi do 40. godine.
U razdoblju adolescencije, kada se prvi put susrećemo s krizom identiteta, preispitujemo svoje uloge i granice, ljubav dolazi kao pomoć da dođemo do vlastitog “ja” i usvojimo spolni identitet, odnosno konačno prihvatimo ulogu žene, odnosno muškarca. Emotivne veze tijekom mladosti služe i da otkrijemo realnost i svoje želje. Svaki ciklus zaljubljivanja i razočaranja je nova lekcija o realnosti života i skidanje “ružičastih naočala”, moramo se zaljubljivati, proći kroz sve to i početi voljeti.
Neki stručnjaci tvrde da najljepše volimo od četrdesetih pa na dalje. Tada smo već prerasli komplekse iz mladosti, prestali se dokazivati sebi i drugima, izgradili svoj svijet i mir i partner dolazi kao kruna osobnog uspjeha. Žene, doduše, malo kompliciranije vole, tvrde psiholozi, što ima veze s osobnošću, konstitucijom mozga i jače izraženim emotivnim reakcijama. Ali, generalno, ljubav nakon četrdesete donosi najviše užitka i tada nas najviše ispunjava.
PREDUSLOV USPJEHA VEZE – LJUBAV PREMA SEBI
Osim toga što smo već formirani kao osoba, smireniji i racionalniji, još uvijek smo mladi i spremni i dati i prihvatiti ljubav. Pomirili smo se s vlastitim tijelom, postali svjesni onoga što volimo i želimo. Možda smo se do tada rastali od partnera koji nam nisu odgovarali, a opet doživjeli dragocjena iskustva. Sve to daje uslove da se u ljubavi najviše uživa, da ona ne bude teret već motivacija. Također, stručnjaci tvrde da najljepše vole ljudi koji vole sebe, pa bi se moglo zaključiti da je preduslov za ljubav prema drugome – ljubav prema sebi.
EMOCIJE ZRELOG DOBA
Stariji parovi su sretniji u ljubavi, tvrde kanadski naućnici. Ispitivali su parove starije od 65 godina i došli do zaključka da su mnogo zadovoljniji svojim vezama nego mlađi ljudi.
U tim godinama, jako je mala vjerovatnost da su ljudi u neodgovarajućim vezama, prošlo je vrijeme rastanaka i razvoda, a opstale su samo veze i brakovi u kojima postoji ljubav. Partneri su dosta zajedno, jer su uglavnom u penziji pa imaju vremena jedno za drugo, dijele aktivnosti i žive “drugu mladost”.
Ipak, ima i onih kojima tek treće doba donese otrežnjenje, jer su problemi u ljubavnim odnosima godinama bili potiskivani iz različitih razloga (zbog dece, loše finansijske situacije, većih porodičnih problema …). Zbog toga su zabeleženi razvodi čak i u osamdesetima!
(24online.info/trafika.ba)
