Mole se majke, čija djeca imaju preko 25 godina da ih puste da dišu! Vi možda mislite da brinete i da ih usmjeravate i da znate kako Vaše dijete treba postupiti u određenoj situaciji, ali zapravo Vi gušite to „dijete“. Ako ne znate što biste sa sobom, preselite se na selo, kupite kuću s velikim vrtom u kojoj ćete svakodnevno imati mnogo posla. A i dobro je da se uzemljite, da sve frustracije upije zemlja, a na površini da ostane osmijeh kad se vaše „dijete“ pojavi jer vas se zaželjelo.
Vaše „dijete“ je odrasla osoba u čijim godinama ste sigurno imale bar jedno dijete, prenosi uspesnazena.com. Vaše čedo, koje uvijek vidite i doživljavate kao svoju bebu, trebalo bi imati svoju bebu o kojoj će se brinuti. Trebalo bi imati svoj posao koji ga kruhom hrani. Trebalo bi da ima svoj mozak koji radi 24h sedam dana u tjednu, kako bi preživjelo u ovoj državi!
Dakle ta Vaša dokona naklapanja – „Trebao bi se oženiti!“, ili – „Trebao bi raditi taj i taj posao!“ ili – „Tvoj partner bi trebao biti takav i takav!“, ili – „Trebao bi trošiti na to i to!“ – molim Vas zadržite za sebe. Da, Vi ste to dijete rodile, dojile, brinule se za njega, školovale. U Vašoj glavi imate apsolutističku moć, zapravo vlasništvo nad tim djetetom. Ali to je samo u Vašoj glavi.
Nevjerojatno je koliko ste spremne izgurati svoj, osobni nacrt života tog svog djeteta, pri tom ne razmišljajući želi li to „dijete“ isto? ‘Ko ga šiša?! Mora raditi kako mu ja kažem jer ja sam najpametnija, a i moje godine i životno iskustvo mi to dopuštaju. Ja znam najbolje.
Malo ću u napad frontalno, ako se bude opiralo, onda ću se primiriti pa ću i suzu pustiti pa ću izgovoriti čuvenu – „Život i sve sam ti posvetila, a ti mi tako vraćaš?“ (zaboravljate završiti rečenicu do kraja… A ti mi tako vraćaš – neposlušnošću?).
Dakle ovo sve navedeno je klasična emotivna ucjena i manipulacija. Pitam se jeste li zaista sretne kad pobijedite u ovoj igrici ili tražite nove razine, malo teže, gdje bi ova taktika ponovo upalila?
Slušam nedavno ispovijest žene koja ima šestoro djece, svi su odrasli, udati i oženjeni. Kaže – „Ne zove me kćer“. Pa onako skrušeno obori pogled ka zemlji, bi mi žao u trenutku. Upitala sam je – „Pa jeste li je se zaželjeli?“ – „Kako nisam, jedva je čekam vidjeti!“, tužno odvrati. – „Pa zašto Vi nju ne pozovete, možda je ritam života melje pa se ne stiže javiti, ali sam sigurna da misli na Vas?“, naivno ponudih rešenje.
Sasječe me pogledom. Direktno u zjenice. Samo što vatra ne sijeva. – „Ja nju da zovem?! Ne pada mi na pamet, ja sam njoj majka, ne ona meni, ona treba mene tražiti!“ Shvatim s kim imam posla. S „THE majkom“. Ona je njoj majka. Ona će strpljivo čekati poziv. I još strpljivije prepričavati kako ga nema i kako je se baš zaželjela, ali učiniti prvi korak i pozvati svoje „dijete“, to neće, ponos joj ne dozvoljava.
Zaista se na temelju promatranja velikog broja žena zapitam pobrka li stvarno klimaks sve lončiće u glavi jedne žene i majke? Još uvijek nisam prošla kroz taj period i ne mogu o njemu pričati, ali onako laički mislim da je ta bujica hormona okidač koji od majki pravi zvijeri gladne emocija, pažnje, prepažnje, nikad zadovoljne osobe, vječito neshvaćene, nevoljene.
