Ljudi nekada vjeruju da je ljubav moćna sila koja može da ljude promijeni, izliječi, da ubrza njihov emotivni razvoj, da ih motiviše da urade nešto što inače ne bi uradili.
Iz tog uvjerenja slijedi drugo, a to je da ako neko nekoga zaista snažno voli da će učiniti sve da mu se prilagodi kako bi sa njim ostao u odnosu ljubavi. Drugim rečima, razlike nisu važne, važno je da se snažno voli i sve će biti u redu. U stvarnosti, to nije tako: razlike jesu važne, a ljubav nije dovoljna.
Najvažnije su one razlike između ljudi koji se vole koje se odnose na to kako oni zamišljaju zajedničko funkcionisanje, vezu ili brak. To jednostavno znači da svaki čovjek ima neku svoju predstavu o tome kako treba da se ponaša on, a kako njegov partner sa kojim je u ljubavnoj vezi ili braku. Tu predstavu zovemo „koncept veze”.
Kada se partnerovo ponašanje ne uklapa u osobin koncept ljubavne veze, kada nije u skladu sa njenim očekivanjima, ona počinje da se oseća neprijatno i počinje da misli da nešto nije u redu u vezi, da je partner ne voli dovoljno. Zbunjuje je što partner tvrdi da je voli, a ponaša suprotno od načina na koji bi trebalo da se ponaša osoba koja voli. Zato protestuje i ljuti se na partera zahtjevajući da on promeni svoje ponašanje i da počne da se „ispravno” ponaša. Ako partner popusti i uklopi se u osobinu predstavu o tome kako ljubavna veza treba da izgleda, osoba ponovo počinje da se osjeća voljenom i da vezu doživljava udobnom.
Problem je u tome što i partner ima svoj koncept ljubavne veze koji se u datom aspektu razlikuje od osobinog. Sa istim pravom sa kojim osoba traži od njega da promijeni ponašanje da bi se osjetila voljenom, on traži od osobe da ona promeni ponašanje da bi se on osjetio voljenim. Tako nastaje situacija u kojoj su i jedno i drugo „opravdano” ljuti, pokušavajući na razne načine da „utjeraju” ono drugo u svoj koncept ljubavne veze. Kako se ovi konflikti hronično ponavljaju, veza ulazi u krizu i postaje nestabilna.
Što se ljudi više vole, to im više smetaju međusobne razlike u predstavama o ljubavnoj vezi. Tako ljubav, umjesto da pomogne da se stvari smire, dodatno pojačava važnost neslaganja u vezi. Nestabilne veze su veoma naporne jer u njima partneri ponavljaju cikluse u kojima se smjenjuju periodi stabilnosti i nestabilnosti. A kada raskinu ili se razvedu, ljudi to čine ne zato što im nije stalo, nego zato što im jeste stalo, ali ne mogu da naprave zadovoljavajuću vezu.
Kada se odluče na terapiju para ili partnersku terapiju, tada jasno vidimo da ljudi mogu da se snažno vole, ali da zbog razlika u konceptu veze ne mogu da naprave kvalitetnu, stabilnu i trajnu vezu. Ono što radi partnerski terapeut jeste da im pomogne da shvate razlike u njihovim očekivanjima od veze i partnera i da im pomogne da prevaziđu ove razlike.
Ovih problema u vezama bi bilo daleko manje kada bi ljudi kada biraju svog partnera razmišljali o svom i partnerovom konceptu veze. Kada neko zna kakvu vezu želi da ima, tada treba da sazna da li i osoba koja mu se sviđa želi dovoljno sličan tip veze. Ako su njihovi koncepti veze nespojivi, tada je jasno da bez obzira na to kolika je privlačnost, strast i ljubav, da to dvoje ljudi neće moći da uspostavi dugoročniju stabilnu vezu.
Tipično je da većina nas ne razlikuje ljubav od ljubavne veze jer smo zahvaljujući decenijskom uticaju različitih medija postali kolektivno isprogramirani da vjerujemo u mit o tome kako je velika ljubav dovoljna da naše živote učini srećnima. Vjerujemo da je dovoljno pronaći pravu osobu koju ćemo isto tako snažno voljeti kao i ona nas kako bismo trajno bili sretni. Kao u bajkama: „sretno su živjeli do kraja života” bez objašnjenja kako i zašto im je to uspjelo.
Ako razlikujemo ljubav od ljubavne veze, ako razlikujemo osobu od njenog koncepta ljubavne veze, tada ćemo lakše ostvariti kvalitetnu, stabilnu i trajnu ljubavnu vezu ili brak. Nije dovoljno da nam je drugi veoma privlačan, nije dovoljno ni to da zaista želi ozbiljnu vezu, već da želi takvu ljubavnu vezu kakvu želimo i mi.
(Trafika.ba/Politika)
