Nedavno smo prenijeli priču novinarke Naide Kundurović o dirljivom životu Ramiza i Tine.
Ova prelijepa novinarka ponovo je sa svojim prijateljima podijelila dirljivu priču, ali ovaj put o osobi koja prosi između semafora na sarajevskim ulicama. Naidina empatija i velika ljudskost imaju moć probuditi u svima nama svijest o tome da svaka osoba nosi svoje breme i svoje probleme, da trebamo biti ljudi i pogledati jedne druge, biti empatični i solidarni… Nekome je naš osmijeh, lijepa riječ i trun pažnje možda baš ono što će mu/joj uljepšati dan. Naidinu priču o Bukuriji prenosimo u cjelosti:
“Alipašina ulica. Nepregledne kolone automobila na kratkim semaforima.
Spazila sam je prije godinu dana. Hodala bi gore dole između vozila, sa pruženom rukom i nekim papirom na kojem su bile ispisane rečenice za pomoć.
Ljeto, zima, kiša, snijeg, godišnja doba su se smjenjivala. Ona je i dalje hodala tom istom ulicom. Sjećam se da sam je jednom vidjela trudnu, sa stomakom do zuba kako jedva hoda po tankoj liniji između dvije trake i skoro pa se ne vidi od ispušnih gasova. Pomislila sam kakav je to život… šta se desi pa nam život dodijeli takve karte, sa kojima igramo onako kako znamo, misleći da je to možda najbolje što umijemo?
Ljudi su obično reagovali nezainteresovano ili srdito na njenu ispruženu ruku. Zatvarali bi automatski prozor, micali se naprijed sa autom, odmahivali rukom ili čak javno negodovali zašto im smeta. Mrškanje, obrecanje, tjeranje. Život joj nije dao neko naročito umiljato lice. Naprotiv, imala je izuzetno tvrd izraz lica, skoro pa muški. Vjerovatno jednako mračan kao što je bio i njen život. Nikada je nisam vidjela nasmijanu.
Neki dan sam je pobliže osmotrila. U godinu dana je naglo ostarila, a vjerujem da nije imala ni 30 godina. Kada sam joj dala dinar kroz prozor, vidjela sam duboke bore na licu, nekoliko prednjih zuba su joj ispali, a vidno je i smršala. Djelovala je kao sama, napuštena životinja na ulici, koju niko nije primjećivao. Pogledala sam je pažljivo, možda po prvi put onako istinski, očima srca. Vidjela sam odraz duše, a ne dronjke koje je nosila na sebi, vidjela sam osobu, a ne identitet siromašne romkinje, vidjela sam crte nekadašnje žene koja je bila lijepa, ali je život primorao da bude najgrublji muškarac u surovom okruženju.
U tom trenutku je nešto puklo unutar mene. U tom trenutku se desi milost. Zovem ih božanski trenuci. Preplavila me je nježnost. Došlo mi je da izađem iz auta i zagrlim je. Došlo mi je da vrisnem i kažem svima u toj ulici, pa ljudi imate li komadić srca? Ako joj već ne možete pomoći, morate li je mrškati?? Umjesto toga, osmjehnula sam joj se, stavila sunčane naočale da mi ne vidi oči koje su promjenile boju i snažno stežući volan krenula put kuće. Nije ni slutila da ću za nekoliko dana doći sa punom kesom svega. Baš za nju. Natrpala sam kozmetike, kremica, šampona, svega unutar te kese, kao da sam (ne)svjesno htjela da joj vratim onaj važni dio ženskosti koji joj pripada. Kao žena ženi. Teško je to objašnjivo riječima.
Sa nestrpljenjem sam stajala u redu u Alipašinoj ulici, nadajući se da ću je vidjeti.
Kada je konačno došla do mog auta, po prvi put u životu sam molila da crveno na semaforu traje duže.
Kada sam joj dala kesu kroz prozor, to tvrdo lice se momentalno smekšalo. Čak se i osmjehnula. Zbunjena je stajala, gledajući u mene. A ja sam kao navijena pričala da je to dobro za nju, da sa tom kremom maže ispucalu kožu lica, da će joj biti bolje … Uzbuđeno sam pričala, dok se ona samo stidljivo smješkala i ponavljala hvala ti, hvala ti. Prozborila je još dat ću svojoj djeci ove kreme da se malo osvježe… Opet sam je osjetila kao žena. Ona je majka, ona se brine za svoju djecu. Ona preživljava radi njih na kraju krajeva.
Zeleno svjetlo na semaforu se već odavno upalilo, vrijeme je za polazak, auti iza mene začudo ne trube, kao da vide šta se dešava…
A dešava se život u svojoj Emociji. Dešava se Konekcija između dva ljudska bića, koja su jednaka po dušama, a nejednaka u svemu ostalom u životu.
Dok sam se odvozila, bubnjalo mi je u ušima. Namjera mi je bila da bar malo skinem tu grubost teških proživljenih godina sa nje, a umjesto toga sa jednim iskrenim osmijehom sam uspjela nešto još važnije. Da je doživim kao osobu. Da je VIDIM. Da je spoznam. Da joj dodijelim IME uz lik.
Zovem se Bukurija na rastanku mi je doviknula. Bukurija.
Pronađoh na internetu da riječ bukurija na rumunskom jeziku znači sreća, a bukoroše na albanskom ljepotica. Nisam joj još to stigla reći. Ako sretnete Bukuriju na semaforu u Alipašinoj ulici, recite joj to molim vas. Pogledajte je.
Nasmijat će se sigurno opet. I to je važno.”
