Subota ujutro. Spakovani koferi pored vrata u hodniku, čekaju da se zarolaju prema autu. Miriše kafica. Muž i ja razgovaramo šta li nas čeka na jugozapadu naše domovine, Bosne i Hercegovine.
Nedugo zatim, napustismo jesenju Bosnu i tik iza Ivan planine vratismo se hercegovačkom kasnom septembarskom ljetu. To vam je ono vrijeme kad je idealno toplo da budete u ljetnoj odjeći, a baš tako i idealno osvježavajuće da se ne oznojite. Sunce ne peče, nego baš onako lijepo grije, grli… Ne smijem zaboraviti da smo svratili u Jablanicu po vruče pogače s kajmakom koje smo pojeli usput već do četvrte krivine.
Oči se ne stigoše načuditi ljepoti Jablaničkog jezera jer nas je put naveo dalje, južnije prema Čitluku, pa naposlijetku tog dana i Međugorju. Sjećam se, nekad sam i prolazila, ali znate kako dijete obraća pažnju gdje je i šta je… Ljepota preda mnom posta jedna sasvim nova dimenzija moje domovine. Prelijepi mediteranski krajolici, začarani mirisima lavande i ruzmarina, sa tek ponekom lijepom kućom pored puta. Na momentima sam pomislila da sam u Provansi.
Od prolaska kroz Čitluk zapamtila sam lijepe kuće sa stablima prezrele smokve na kojima mi je ostao ah, kuće i zgrade koje se nižu na jednom brdu pa je grad spojen ulicama koje vijagujaju gore, dolje, lijevo i desno…par punih kafića, djece po ulici… Dojmilo me ovo malo mjesto puno života. Poželjela sam stati, ali smo odlučili da ćemo u povratki popiti piće u jednom od kafića.
Imali smo rezervaciju u Etno selu Herceg kod Međugorja. Na internetu smo zaključili da nas čeka veoma lijepo mjesto, ali smo dolaskom zaključili da su čak ni te fotografije nisu pokazale pravu raskoš i ljepotu ovoga sela. Hotel i šarmantne kućice od kamena, uređeni i s vana i iznutra u veoma luksuznom stilu nisu jedino u čemu se može uživati tamo. Nakon obilaska malog ali dražesnog zoološkog vrta, muzeja, amfiteatra i ostalih sadržaja koje ovo selo ima, najveću uspomenu ponijet ćemo iz restorana. Obilje dobre hrane u kojoj se sreću i sjever i jug ove lijepe države i svakako ljubazno osoblje na čelu sa izvrsnim konobarom Mišom učinile su ovu posjetu nezaboravnom.
Ostatak dana smo iskoristili za obilazak Međugorja. Impresivna slika rijeke turista iz cijelog svijeta obgrlila je moje srce i dala nadu da se u ovoj zemlji budi turizam većih razmjera. Međugorje ću upamtiti po velikom broju suvenirnica ispred kojih su na spratove izloženi stotine kipova Bogorodice, brojanice i razglednice iz ovog produhovljenog gradića. Upamtit ću ga i po molitvama pobožnih posjetilaca ispred Bogorodicinog kipa na trgu ispred Crkve koji su sa velikih poštovanjem i ljubavlju prilazili kipu i kroz nerazumljiv šapat saopštavali svoje želje i molitve.
U nedjelju smo poželjeli obići vodopade na Kravici. Nisam previše znala šta me očekuje, jer nisam previše vjerovala da ću vidjeti prekrasne prizore sa fotografija iz članaka u kojima hvale ovaj komad bh. prirodne ljepote. Auto smo ostavili u putu pred silazak na plažu… Preda mnom su hučali veliki vodopadi i ravno se poput soli posipali u bistru zelenu lagunu… Pokoji plivač nije mogao da odoli, a i ja sam im zavidjela. Iznenadila me spoznaja da je stotinjak ljudi koji su cirkulisali prostorom uglavnom strani turisti. Pitala sam se gdje su domaći ljudi? Priznaju li oni turizam u svojoj zemlji? Ruku na srce, zna se da turizam nije samo šta se ima vidjeti, nego i doživjeti. Turistički program oko vodopada Kravice bio je veoma siromašan. Dvije kafane, jedna nasuprot druge i ništa, baš ništa više. Ne moram spominjati da nismo vidjeli niti jedan štand na kojem bismo uzeli letak ili sreli nekoga od koga bismo mogli saznati nešto o Kravicama. Doduše, na samom ulasku na parking zaustavio nas je uposlenik parka i naplatio 4 KM uz napomenu kako novac odlazi u dodatna ulaganja u ovaj turistički potencijal. Jasno da ne moram pogledati na kalendar da se podsjetim koja je godina i vijek, a ni koliko već vijekova ovi slapovi padaju kroz busenje u bistru omamljivu lagunu da bi im neko obećao da će se u stilu proslaviti.
Trafika|Ba
