U sklopu najmasovnije svjetske akcije protiv nasilja nad djevojčicama, djevojkama i ženama, koja se provodi u Mostaru četvrtu godinu zaredom, jučer je održana diskusija na temu: “Šuti i trpi: Tihi suučesnici u nasilju nad ženama”, gdje je rečeno da je problem nasilja puno veći no što se o tome javno govori.
Koordinator stručnog tima za nasilje i trgovinu ljudima u Centru za socijalni rad Grada Mostara Tomislav Pupić je naglasio kako je nasilje kompleksan problem o kojem se treba javno govoriti.
„Imali smo prošle godine 124 prijave u Centru za socijalni rad koje su završile u policijskoj upravi. To su sve bila nasilja koja se događaju u obitelji“, kazao je Pupić navodeći kako je prema provedenim istraživanjima stvarni broj žrtava u Mostaru sedam puta veći.
Zbog teške socijalno-političke slike, kako ističe, još uvijek se samo rijetki usude priajviti nasilje.
„Nikada nismo istražili koliko je izgubljenih sati u školama, niti broj izostalih sati sa posla zbog pretrpljenog nasilja i zlostavljanja”, kazao je Pupić.
Problem je tim veći što u Mostaru žrtve nasilja i zlostavljanja nemaju kamo ni pobjeći, jer sigurne kuće „Žena BiH“ i „Caritas“, koje su bile jedino utočište takvim osobama, više ne funkcioniraju zbog nedostatka sredstava.
Ravnateljica nevladine organizacije “Žena BiH” u Mostaru Azra Hasanbegović je naglasila kako je razlog nefunkcioniranja sigurnih kuća financijske prirode.
„Radili smo isključivo na osnovu donatorskih sredstava, kojih sada više nema, a država odnosno Federacija BiH, ni županija HNŽ, niti Grad Mostar nisu bili u mogućnosti da nam omoguće nastavak rada“, pojasnila je Hasanbegović.
„Mislim da je država u obavezi da pomaže ženama žrtvama nasilja i na sprečavanju nasilja putem zakona i raznih politika. Postoje dva nivoa na koja bi trebalo djelovati, a to je donošenje zakona i provođenje zakona, ali ne izostaviti i direktnu pomoć žrtvama nasilja. Ako se to ne radi, nasilje će se i dalje tolerirati, a žrtve će i dalje trpjeti“, ustvrdila je Hasanbegović.
Podsjetila je na izmjene i dopune Zakona o nasilju u obitelji, kojim se problem žrtava, kako je naglasila, ne rješava te podsjetila na amandmane nevladinih organizacija.
„U Zakonu je navedeno da se sigurne kuće formiraju kao institucije što nama u nijednom slučaju ne odgovara. Zakonom je previđeno da se financiraju samo troškovi boravka u kući, po čemu naravno nije moguće financirati. Stoga smo uložili amandmane kojima tražimo da se sigurne kuće mogu ipak formirati po zakonu o nevladinim organizacijama”, pojasnila je Hasanbegović.
Za nesmetano funkcioniranje sigurne kuće sa punim kapacitetom od 20 osoba, prema njezinoj procjeni je godišnje potrebno 200.000 KM, ali isto tako naglašava da bi nadležno federalno ministarstvo trebalo napraviti financijski plan za mogući rad sigurnosnih kuća, koje su jedino utočište ženama koje bježe iz pakla nasilja i zlostavljanja.
