“Zbilja je bila ludost šta je Imamović planirao. To je i on znao. Jezero za kupanje u srcu grada. U Tuzli je to odjeknulo kao ekstravagantni, potpuno neprimjereni ispad, s obzirom da je grad sa svojih 130.000 stanovnika godinama vodio bitku sa problemima egzistencijalne prirode. Jezero, kada svuda nedostaju radna mjesta? Kada ljudi, kada i nešto zarade, moraju preživjeti sa dvije-tri stotine eura mjesečno? Kada ljudi jedva preživljavaju, jako često uz pomoć rodbine iz inostranstva. Ili je gradonačelnik vidio nešto što niko ranije prije njega nije vidio”, piše Die Zeit.
Novinar jednog od najuglednijih njemačkih listova podsjeća na okolnosti u kojima nastaje priča o Tuzlanskim jezerima, o ratu koji je osiromašio i Tuzlu i cijelu državu, o masovnim odlascima školovanih ljudi koji ne vide perspektivu, o industrijskoj Tuzli koju su veći gradovi iz zajedničke države posmatrali kao “prljavog brata” čiji su stanovnici u bivšem režimu redovno išli na godišnji odmor na Jadransko more koje je u međuvremenu postalo udaljenije i skuplje. Tako se u glavi tuzlanskog gradonačelnika, kojeg Die Zeit opisuje kao pravnika i veoma nadarenog pisca uspješnih kratkih priča i romana, počela pojavljivati ideja o nekoj vrsti mora u Tuzli.
“Kada pišem, također nemam jasan plan. Vidim ovdje nešto što mi probudi znatiželju, vidim tamo nešto drugo. Zaokupim se time a onda to sastavljam. Idem korak po korak”, kaže Imamović za Die Zeit.
“Imamović kroči jednim putem, nešto nađe, podigne to, posmatra i iz toga nastaje nešto neočekivano, nešto čudesno. Da bi se tako radilo, treba imati puno vjere, u sebe i u svijet. Kada je socijaldemokrat Jasmin Imamović 2000. godine prvi put izabran za gradonačelnika, zatekao je grad koji je bukvalno bio pred tonjenjem. U Tuzli se stotinama godina u rudnicima duboko ispod zemlje vadila sol (Tuzla na turskom jeziku znači sol). Zbog tunela ispod grada izgrađenih na ovaj način, vremenom su kuće, ulice i površine sve više tonule. Zbog toga su, u vrijeme komunizma, postojali planovi da se cijeli grad izmjesti, ali se to nije desilo jer je jedan moćni partijski funkcioner to znao spriječiti. Tuzla se slijegala i dalje u dubinu iz koje je stotinama godina izvlačila blagostanje. Zaustavljanje tonjenja grada je bilo prvo što je Imamović sebi zadao kada je ‘uselio’ u kancelariju gradonačelnika”, piše Die Zeit.
Jasmin Imamović novinaru Die Zeita kaže kako u uspjeh projekta Tuzlanskih jezera niko ispočetka nije vjerovao, a novinar navodi kako se Imamović u susretu sa ljudima pokazuje kao tipični građanin Tuzle, doduše “sa nizom brojeva i statistika koji potkrepljuju šta je sve radio za grad koji je preživio užasni rat bez većih konflikata između naroda i religija”.
Die Zeit podsjeća da je sa jezerom je sve počelo, kao i puno stvari u Tuzli, sa jednim problemom. Nedaleko od centra grada, svega stotinjak metara, nalazio se veliki močvarni teren. Kada je padala kiša, voda iz močvare se slijevala u niže ulice i plavila ih, što je uveliko otežavalo saobraćaj. Imamović se prisjeća kako je zapravo htio riješiti probleme izlijevanja vode. Onda je jedan problem dao jedno rješenje, a sljedeći problem sljedeće rješenje.
“Onda sam se zapitao, zašto ne bi isušili močvaru i tu postavili jedno jezero?”, kaže Imamović.
Onda mu je palo na pamet da još ima dovoljno soli ispod grada, a slano jezero, to bi bilo nešto posebno. To je ljekovito. Niko drugi na Balkanu ne može takvo nešto ponuditi. Neki su predlagali jezero sa labudovima, ali labudovi ne vole slanu vodu, a i ko pliva sa labudovima jer ove divne životinje mogu postati i agresivne. Stoga je Imamović bio čvrst u odluci: Pravit ćemo slano jezero. I nije napravljeno jedno, nego tri. Tuzlanska jezera su otvorena za goste u ljeto 2003.
“Iako je neumoljivo vruć julski dan, Imamović ne propušta da lično predstavi kompleks jezera. Kapacitet kompleksa je devet hiljada ljudi, postoje kafići, restorani, dječije igralište, tobogan, vodopadi i muzej geološke historije Tuzle. Hiljade ljudi su zasigurno ovaj dan bile ovdje, leže na šljunku i u vodi i opuštaju se. Gradonačelnik ide ispred nas. Nakon nekoliko minuta njegova košulja je mokra . Lijevo i desno se srdačno pozdravlja, povremeno neki kupač istrči iz jezera prema gradonačelniku sa ispruženom rukom, potpuno mokar, želi sa njim da razgovara. ‘Pogledajte’, kaže Imamović i pokazuje rukom na centar grada, ‘džamija, katolička crkva, pravoslavna crkva! Sve su jednako udaljene od Panonskog jezera!’ Nekoliko minuta kasnije, sat je otkucao pet sati. Mujezin zove na molitvu i njegov glas odzvanja preko kompleksa jezera gdje hiljade ljudi u kupaćim gaćama i bikinijima leže i peku se na suncu. ‘Zapravo je Ramazan’, kaže Imamović. Kasnije, kada sunce zađe, Tuzlaci će šetati kroz grad. Pri tome će biti ležerno obučeni, mediteranski, kao da su upravo došli sa plaže i šetaju kroz Dubrovnik, biser Dalmacije. Pri tome su zapravo u Tuzli, a Tuzla sada također leži na moru”, stoji u tekstu Die Zeita o Panonskim jezerima i njihovom tvorcu tuzlanskom gradonačelniku Jasminu Imamoviću.
