Piše: Arijana Saračević Helać
Izvor: Facebook
Pola jedanaest je. Alipašina ulica, raskrsnica prema Koševu. Prije sat i petnaest minuta sam došla, bojeći se da mi ne promakne. Ubrzo, imam neodložan posao ali mi postaje svejedno. Ništa mi tako nije važno kao taj trenutak, pa se zahvaljujući pametnom telefonu, rutinski igram ofisa i pokušavam kontrolisati obaveze. I potpuno mi je svejedno da li ću stići. Nailazi moj uvaženi kolega Sejo Hadžijahić, krenuo pred zgradu Predsjedništva BiH. Uvijek gospodin, nasmijan i sređen, a danas tih. Zove me da krenem s njim ali ipak ostadoh. Puni se kafana u neposrednoj blizini. Muzika trešti da je jača čak i od policijskih zviždaljki koje upozoravaju vozače da se sklone. Valjda ne znaju…
To je tačno sredina ulice između Federalne vlade i sjedišta Međunarodne komisije za nestala lica, preko puta pijace. Na istom mjestu sam stajala i 6.juna kada je prema stadionu, prolazio Sveti Otac. I sve su se simbolike prepolovile. Taj dan sunčan i moja ulica puna građana, nasmijanih i uzbuđenih. Danas je oblačan dan i ulica je zamrla. Upravo me u tom razmišljanju, prekinu muzika koja se i dalje čuje jače od sada još više policijskih zviždaljki. Prolaze neki ljudi iz obližnjeg sjedišta federalne porezne Uprave, poznajem ih i pitaju me šta radim tu. Kažem, a oni meni” Zar je to danas?” i odoše na polusatnu pauzu. Nema ni mojih komšija. samo pokoji uposlenik obližnje banke i jedan fini momak s kojim se godinama pozdravljam i ispričam ali mu ne znam ime. Više ne mogu podnijeti tu nekulturu kulture življenja i proderem se toliko da se nakon toga, muzika potpuno ugasi.
I u tom trenutku potpune tišine primjećujem dva motora, pa malu kolonu. Nikada manju koja pred 11. juli polazi iz Visokog. Toliko je godina prošlo, novca uloženo, onih koji traže i u međuvremenu se ugasili od tuge…i tako mala kolona. Neko mi svira i maše, samo registrujem, ne znam ko. I polako kamion sa tabutima je tu. Plačem kao i svake godine ali sada sam nekako slabija. Valjda što cijelo jutro razmišljam o porodicama koji još nisu pronašli svoje najmilije. Prvo ih ubili, bacili, sakrili i još šute, i još ne daju da se tu i tu traže… Da barem majke dok su još žive, budu sigurne da su kosti njenog djeteta pronađene. I mi tu bol, ne možemo razumjeti. Pogled mi se susretnu sa Samirovim. To je jedan moj divan drug iz Amorove komisije s kojim sam se družila u Potočarima. Izvirio je iz auta, fotografiše i, i ovaj put je s njima. Do kraja.
Odlazi tužna kolona, a ja se pitam, šta li se to prelomilo u njemačkoj kancelarki da se u 10:45 nije pojavila pred Predsjedništvom. Istina, nije bilo u protokolu. Ali ako je kolona iz Visokog ispraćena u 9:20, a tek u pet do jedanaest bila pred zgradom Predsjedništva, tačno kada je njen avion sletio. Znači da su organizatori prevoza to očekivali jer su kolonu zaustavili negdje u blizini Sarajeva. Meni je, a ja sam opet samo individua, barem u najmanju ruku, nepristojno doći u Sarajevo, u trenutku kada se ispraćaju žrtve Srebrenice, a ne prisustvovati tom tužnom trenutku. Svaka čast posjeti Muzeju i susretu sa odabranom delegacijom ali od gospđe Merkel sam očekivala više njemačke odlučnosti i ženskog suosjećanja koji je eto, bio tek nešto što se podrazumijeva. Bez obzira i na nježne crte lica u objektivu fotografa i nježnoj boji sakoa.
Merkelica bila i prošla kao i mnogi drugi. Da, do nas je ali sam očekivala baš ovu ženu u fazonu nekog koji ima to. Znate već šta.
Trafika|Ba
