Zanimljivu i poučnu priču o životnim tragedijama napisala je bh. književnica Nura Bazdulj Hubijar, koju prenosimo u cijelosti.
– Moja rahmetli majka je bila plemenita, blaga, sa urođenim dostojanstvom. Bila je domaćica, imala je završenu samo osnovnu školu ali je, koliko god su joj obaveze dopuštale, čitala. Novine i knjige. I svaki, baš svaki dan poluglasno učila Kur'an. Nikad, ali nikad, ni u najintimnijim trenucima kada smo bili sami, nije nikoga osudila, narugala se, tračala. Za svakog je nalazila opravdanje. Učila nas da volimo ljude, životinje, biljke. Jako se ljutila na mene ako bih se ja nekome nasmijala ili narugala. Širila je oko sebe dobrotu, svjetlo, mir.
Učila je njemački iz nekog udžbenika, a niko od nas u kući niti je znao niti učio njemački. Živa je slika kako razvija jufku za pitu i glasno govori – abfel, abfel, abfel… Babo bi se tada redovno smijao.
Da, bila je i lijepa, ali zar je nekome sa toliko duše važna ljepota? I mladolika, kad sam ju vidjela u martu 92., nijednu boru mislim da nije imala, a bila primjer psihofizičkog zdravlja. Dok smo se naduravale hoću li ja u Sarajevo ili ona u Travnik, nisam ni slutila da je to naš zadnji susret. Poginula je 4.1.93.
Ono što je mene boljelo je činjenica da se nije smijala, mada nije bila ni ljuta ni smrknuta. Na njenom licu uvijek je bila neka čudesna blagost. A oči, najljepše plave oči na svijetu, dva gorska vrela, dva ralička u žitu, uvijek su bile tužne. Godinama sam se pitala – zašto, ali mi odgovor nije davala. Bila sam već sasvim zrela kada sam saznala. Ne od nje, nego od tetke po ocu.
1942. je imala šesnaest godina. Njen otac, moj djed Suljo je na zaravni ispred kuće klanjao podne, a blizu njega se igrao majčin brat Uzeir koji je imao samo tri godine. Do kraja svijeta, moj daidža Uzeir će imati tri godine.
Naišli su njemački avioni i bacali bombe. Jedna je pogodila dječaka i prepolovila ga. Moj djed je (ne mogu ni slutiti šta je osjećao! ) prekinuo namaz i krenuo skupiti ostatke svoga djetata. Onda je pala druga njemačka bomba i ubila njega.
Pitala sam majku zašto mi to nikad nije rekla.
– Da se ne truješ mržnjom – kazala je. Samo to.
A stariji joj brat, moj daidža Fehim, bio u logoru u Njemačkoj. Voljela ga je nezamislivo mnogo. Iza rata se vratio živ i zdrav, naučio njemački. Eto, zato je moja majka učila taj jezik. Da bude kao brat.
I tako, prošlo je pedeset godina od kad su Nijemci ubili djeda i daidžu. Bila je 92. godina kad je moj brat otišao u Njemačku, na sigurno skloniti ženu i tri malene kćeri. Nostrificirao diplomu, zaposlio se. Kupio i uredio stan, kupio vikendicu i mali vrt. Iškolovao kćeri, one dobile posao. Lijepo im. Niko ne planira da se ikad vrati u Bosnu. Ko je rekao: Domovina je tamo gdje ti je lijepo.
Vjerujem, ne, SIGURNA sam da mu nikad nije ni palo na um da su oni avioni koji su ubili našega djeda i našeg daidžu došli upravo iz te zemlje. Da je naš daidža tamo robijao.
Tako se valjda ponašaju svi normalni ljudi. Kakve uopće imaju veze ovi Nijemci i ova Njemačka sa fašistima i Hitlerom. Nemaju apsolutno nikakve.
Ja nisam zaboravila, nikad ni neću. Ali JESAM oprostila. Nikad neću zaboraviti pogibiju moje majke. Ali JESAM oprostila.
Zašto sve ovo pričam? Zato što nikako ne mogu shvatiti kakve veze ima Ognjen Vranješ sa onima koji su u zadnjem ratu činili zlo. Hoćemo li ikad doći pameti, hoćemo li shvatiti da zlo nije činio niti jedan narod, činili su ga pojedinci iz naroda, izrodi. A izroda ima u svakom narodu.
Hoće li iko srušiti mostove koji su izgrađeni u našim glavama, mostove koje ne može srušiti nikakav eksploziv, kamoli bageri. Može samo ono u nama.
Ognjene Vranješu, svaka tebi čast! Zdrav i veseo bio!
Trafika|Ba
