Noseći ram sa izblijedjelim fotografijama svoje četvero ubijene djece i muža, 61-godišnja Hasiba Huremović svakog 11. u mjesecu prisustvuje mirnom protestu u Tuzli, kojim članice Udruženja ˝Žene Srebrenice˝ podsjećaju na užase srebreničkog genocida i na stradanja iz posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini.
“Život nam je bio lijep. Stanovali smo u Sasama kod Srebrenice i nisam mogla ni zamisliti da će mi prve komšije odvesti dvoje djece”, priča Hasiba.
– Ratni zbjeg i stradanja –
Sina Mehmedaliju i kćerku Aidu odveli su 12. maja 1992. godine i tad ih je majka Hasiba posljednji put vidjela.
“Gledala sam kako odvode mog sina Mehmedaliju, dok je on, duša moja, vikao: ‘Majko, pomozi mi! Ne daj me!'”. Odveli su mi i kćerku Aidu, a ja sam se sakrila u žbunje kod jednog potoka, jer su i mene počeli ganjati. Tako sam se spasila. Nekoliko dana kasnije, hvalili su se po selu da su moju djecu i još nekoliko osoba zapalili u jednoj muslimanskoj kući, što je zločincima bio povod za trodnevno slavlje”, ispričala je Hasiba drhtavim glasom, sve vrijeme milujući uramljene fotografije.
Do početka 1995. godine porodica Huremović, njih tada ukupno desetero, svakodnevno su strahovali za svoje živote, a i glad im je predstavljala veliki problem. Nekoliko mjeseci prije pada Srebrenice, Hasiba je odlučila da sa mlađim sinovima i kćerkama ode u Potočare, a njen je muž Fahrudin sa sinovima Halidom i Ševalom kroz šume krenuo ka Tuzli.
“U Potočarima smo sve vrijeme bili kao zarobljenici. Gledali smo kako kolju i ubijaju ljude i kako se zvjerski iživljavaju nad napaćenim narodom”, priča naša sagovornica, koja je nakon pada zaštićene UN-ove zone u Srebrenici zajedno sa ostalim preživjelim civilima prevezena na slobodnu kladanjsku teritoriju.
U Kladanj je stigla noseći u naručju dvomjesečnog sina Ramu te stalno pazeći da ne izgubi iz vida ostalih petero: sinove Nesiba i Fahru, te kćerke Ševalu, Fahretu i Kadu.
“Rat se završio, ali ja bih voljela da sam poginula, da ne moram živjeti sa ovim bolom. Kada su pronašli Fahrudina i Ševala, tri dana nisam ni jela ni pila. Prošle godine, u Potočarima sam ukopala i Halida. Našli su samo nekoliko njegovih kostiju”, kazuje Hasiba, koja svake godine ide na dženaze u Potočare i svaki 11. juli presjedi pokraj tri mezara svojih najmilijih, po cijeli dan skoro ništa ne progovorivši.
Još uvijek nestalima nije proglasila Aidu i Mehmedaliju. Kaže da je administracija komplikovana, a nju sve to mnogo potresa i brzo se rasplače.
– Unuka kao utjeha –
“Majka je ranije klanjala i išla u džamiju, ali u posljednje vrijeme to radi sve slabije. Puno toga je preživjela, svašta je preturila preko glave, a kada joj predložimo da idemo psihologu ili doktoru, da joj da tablete za smirenje, ona neće”, priča njen najmlađi sin Ramo.
Svakodnevne životne situacije teško joj padaju. Kaže da joj srce puca kada joj četverogodišnja unučica Aida sjedne u krilo.
“Kada me Aida pita:'Neno, voliš li ti mene?’, ja kažem da je, naravno, volim, a istovremeno mi se srce cijepa kada čujem njeno ime. Svi moji sinovi i kćerke svojoj su djeci dali imena svoje ubijene braće i sestara. Kada mi dođe, mala Aida se od mene ne odvaja i stalno me ljubi, a nekad sa mnom ide i na proteste. Iako je mala, ona razumije razloge i našu tugu”, kaže Hasiba.
Uključujući njene najmilije, u Memorijalnom centru Potočari dosad je ukopana 6.241 žrtva genocida u Srebrenici. Za narednu kolektivnu dženazu, 11. jula ove godine, kada će se navršiti 20. godišnjica genocida, do sada su spremni posmrtni ostaci 31 žrtve.
Trafika|Ba|AA
