Šta je danas imidž Sarajeva i BiH? Gledano iz Zagreba ili Beograda, izgleda da je knjiga spala na par riječi. Nedavna posjeta hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ili raniji dolasci srpskih, što predsjednika što premijera, sugerišu nam obrazac: ćevapi, kafa i Halid Bešlić.
Ni kafi ni ćevapima nema mane. Halidu pogotovo.
U novinama osviće agencijska vijest i u njoj skoro pa centralna rečenica: Tokom današnje posjete Sarajevu obišla je Sabornu Crkvu, Katedralu, Muzej Jevreja, te dvorište Begove džamije, nakon čega je otišla u ćevabdžinicu “Željo”, gdje joj se kasnije pridružio poznati bh. pjevač Halid Bešlić.
Mnogocitiranu (potrošenu?) priču o jedinstvenom gradu u kome se s jedne tačke mogu vidjeti crkve, džamija, sinagoga valja nam nadograditi? Dakle: Sarajevo je jedinstveni grad u kom se sa jednog mjesta mogu vidjeti džamija, sinagoga, crkve i ćevabdžinica (”Željo”).
Ova i slične protokolarne posjete Sarajevu i tema kako nas vide susjedi, svaki put me podsjeti na anegdotu koju pamtim iz usmenog historijata Radio Sarajeva.
Šezdesete su godine, dvadeseti vijek. Mladi novinar nudi temu na redakcijskom sastanku. Da ode do Hercegovine i napravi nekoliko aktuelnih priča o praksi samoupravljanja u lokalnoj privredi. Ne govori da mu tamo žive roditelji. Prihvaćeno, potpisan putni nalog. Eto ga koliko sutra u roditeljskoj kući a prekosutra u najvećem drvnom kombinatu sjeverne Hercegovine. Kancelarija direktora. Objašnjava svoju ideju. Gleda ga direktor širom otvorenih očiju: „I veliš, sa radija si“? „Jesam“ potvrđuje novinar. „ Pa de ti nama onda zapjevaj jednu“, veli mu domaćin ozbiljno.
