Amira Medunjanin
Amulette
Datum izdanja: 2012.
Izdavač: Harmonia Mundi / Aquarius Records
Žanr: Jazz, Etno
Naša ocjena: 4 od 5
Popis pjesama:
Bele ruže
Zemi me zemi
Prošeta se Jovka kumanovka
Kafu mi draga ispeci
Grana od bora
Jano mori
Oj ti momče ohrigjanče
Omer beže
Sabahzorski vjetrovi
Marijo deli bela kumrijo
Teško i izmučeno zvuči Amira Medunjanin na svom albumu “Amulette”. Baš onako kako bi sevdah, i to onaj pravi, trebao zvučati.
Amerikanci blues crpe iz dubine svojih srca, inspirirani najčešće crnačkom borbom za to da ih se isprva prizna ljudima, a kasnije i članovima društva. Kad bismo tražili ekvivalent bluesu na ovim prostorima, potpuno je jasno da je sevdah prvi izbor. Možda i jedini.
Sevdah je ponekad znao biti alibi glazbenicima koji su, u biti, svirali i još uvijek sviraju polunarodnjake koji se jedva mogu preslušati jednom, a nakon drugog puta uši mogu zaboljeti, pa i krvariti. Amira nas uvjerava da je to lažno, a pravo je samo ono što nam sevdah može ponuditi u ovakvom obliku. Nekad tugu, rjeđe radost, ali umjetnost u svakom slučaju.
Mi nikako ne bismo trebali žaliti što sevdah nije hrvatska ili neka ‘zajednička’ narodna glazba jer te kulturne posebnosti koje razdvajaju hrvatsku, srpsku i BiH glazbu ono su što nam najbolje potvrđuje da te narode nikako ne treba na silu uparivati već im treba dati maksimalnu slobodu da svaki u svom kulturnom prostoru nametnu svoju glazbu da bi je kasnije i izvozili. Da se svi možemo veseliti hrvatskoj tamburici ili bosanskom sevdahu zajedno, razmjenjujući svoj kulturni identitet do iznemoglosti. U miru i uz šalicu kave/kafe.
Kad se čovjek sjeti Dubrovnika, Slavonije, Dalmacije te Mostara, Sarajeva i Bihaća od prije 20 godina i kad se sjetimo što je ovaj prostor sve prošao, uz to još i dugotrajnu nasilnu združenost u jednoj državi, onda se ponekad čini da sve ono što su ljudi u odijelima zagadili, samo ovakav glas i ovakav jazz u pozadini mogu pomiriti. Bez pardona.
Pjesma koju je na svom albumu imala i danas potpuno nestala Viktorija Novosel “Kafu mi draga ispeci” nalazi se i ovdje, a Amiru prate samo lagane klavirske tipke. Orijent se možda i najbolje čuje u ludoj “Oj, ti momče ohrigjanče” kroz koju struji istok, dok uvodna “Bele ruže” u gotovo a cappella formi savršeno liječi u dušu u svako doba dana i noći.
No, najljepši dio albuma sadržan je u samoj sredini izdanja. Pjesme “Grana od bora” i “Jano mori” zajedno čine malenu cjelinu albuma koja traje 13 minuta i zbog duljine i dominacije gotovo isključivo Amirina glasa predstavljaju zapravo ‘album u malom’.
Zvuk ovog albuma smješten je točno tamo gdje se Bosna i Hercegovina nalazi na karti svijeta. Na granici zapada i istoka, gdje se miješaju utjecaji Istanbula, Beograda, Beča i Zagreba. Pjesme su većinom makedonskog, srpskog i bosanskohercegovačkog porijekla pa su jasno bliske i Hrvatskoj. A sve to miješa se s glasom Amire koja sevdahu nalazi točno ono nekompromitirano mjesto koje mu i pripada. Mjesto balkanskog bluesa.
|Dino Brumec|MUZIKA.HR|Trafika|Ba|
