Alija Nametak bio je jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih književnika polovinom 20. stoljeća, čija su djela ostala duboko urezana u kulturu naše zemlje i do danas.
Nametak je rođen 6. marta 1906. godine u Mostaru ili gradu svjetlosti kako su mnogi književnici opisali glavni grad Hercegovine. Tu je završio mekteb, osnovnu školu i gimnaziju, a studij književnosti tadašnjeg srpskohrvatskog jezika, te francuski i ruski jezik završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nakon čega se sa 23 godine preselio u Sarajevo gje je počeo raditi kao saradnik “Novog Behara”, nešto kasnije i kao profesor u više srednjih škola.
Godine 1945. Nametak je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina zbog sudjelovanja u sarajevskom književnom i kulturnom životu za vrijeme NDH (odležao devet godina). Po izlasku iz zatvora radi kao saradnik Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu, potom je bibliotekar u Muzičkoj akademiji sve do odlaska u penziju 1973. godine.
Književnim radom Nametak se počeo baviti u ranoj mladosti, najprije objavljivanjem narodnih priča i narodnih pjesama bosanskohercegovačkih muslimana, a zatim kao student počinje pisati novele i pripovijetke i objavljivati ih u književnim časopisima u Zagrebu.
Po dolasku u Sarajevo pisao je u “Novom Beharu”, “Kalendaru Narodne uzdanice”, “Glasniku Islamske vjerske zajednice”, te u brojnim drugim časopisima i novinama toga vremena. Objavio je više zbirki pripovjedaka, novela, putopisa, te nekoliko zbirki narodnog stvaralaštva: narodne epske i lirske pjesme i narodne pripovijesti iz Bosne i Hercegovine.
Umro je 8. novembra 1987. godine u Sarajevu.
Neka od djela Alije Nametka su: Bajram žrtava (Zagreb, 1931.), Dobri Bošnjani (Zagreb, 1937.), Ramazanske priče (Sarajevo, 1941.), Za obraz (Zagreb, 1942.), Mladić u prirodi (Sarajevo, 1943.), Dan i sunce (Zagreb, 1944.), Abdullahpaša u kasabi (Sarajevo, 1945.), Trava zaboravka (Zagreb, 1966.), Tuturuza i šeh Meco (Zagreb, 1978.), Sarajevski nekrologij (Zürich, 1994.)
Trafika|Ba|NAP
