“Bosansko novčarstvo srednjeg i ranog novog vijeka (1164–1689)” tom I i II naziv je nedavno objavljene knjige Amera Sulejmanagića iz Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo koja je rezultat dugogodišnjeg rada na analiziranju, valoriziranju i istraživanju kovanog novca u Bosni kroz prošlost.
Kako je istaknuo za Fenu autor Sulejmanagić, cilj je bio nadići dosadašnja uglavnom fragmentarna istraživanja te ponuditi cjelovito djelo kroz sveobuhvatan pristup u širokom hronološkom i tematskom okviru.
Sulejmanagić pojašnjava da su glavne odrednice bosanskog srednjovjekovnog novčarstva kontinuitet kovanja, usklađenost s evropskim monetarnim tokovima, praksom i kovanje organizirano prema evropskim težinskim sistemima. On je stava da su dosadašnji stavovi o stihijskom i neorganiziranom kovanju bosanskog novca plod starije numizmatičke literature čiji autori ove karakteristike nisu uočavali.
– Kontinuitet kovanja se jasno uočava od 1302. godine i banova iz kuće Šubića Bribirskih preko banova Stjepana II i Tvrtka, kraljeva Tvrtka I, Dabiše, Stjepana Ostoje, Tvrtka II, Stjepana Tomaša, Stjepana Tomaševića i na kraju do 1477. godine kralja Nikole Iločkog. Tri su bosanska kralja kovali novac u Kotoru. Uz to u bosansko srednjovjekovlje spadaju još i novci vojvode Radiča Sankovića i velikog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića kao splitskog hercega – precizirao je autor.
Usklađenost s evropskim monetarnim tokovima u svih pet perioda evropskih ekonomskih uspona i kriza od druge polovine 13. do druge polovine 15. stoljeća jasno se ogleda u pet perioda bosanskog novčarstva.
Prema evropskoj praksi, kako naglašava Sulejmanagić, bosanski vladari kuju velike denare ili groševe (vrijednosti 1,5 denara), polugroševe, denare, poludenare, četvrtdenare, bakrene folare, a jedan od njih (Stjepan Tomaš) i zlatnik – četverostruki dukat.
– Srednjovjekovna Bosna je poznavala obračunski novac (nepostojeći idealni novac za usklađivanje vrijednosti različitih vrsta i nominalnnih vrijednosti realnog domaćeg i stranog novca), veliki novac kojim su obrtale povlaštene društvene strukture (zlatni i veliki srebrni), te mali novac (sitni srebrni i bakreni) za niže slojeve stanovništva – ističe autor knjige.
Bosanski novac prepoznatljiv je bio i po ikonografiji kojom su predstavljene političko-religiozne ideje srednjovjekovlja. Tako su se na njemu mogli vidjeti – mač, žezlo, orb kao simbol božanskog porijekla vlasti, svetosti vladara i svete krune, potom grbovni ukrasi, cjeloviti grb, grbovni štit kao heraldički prizori. Također je česta pojava Krista i nebeskih zaštitnika – sv. Vlaho, Trifun, Dujam, Grgur Nazijanski, Grgur Papa, Stjepan Prvomučenik, Blažena Djevica Marija.
– Neke od njih su iskazane i tekstovima obodnih legendi u sklopu vladarskih naslova, obavezno na latinskom jeziku uz iznimke na nekim novcima kralja Stjepana Tomaša i njegovog sina gdje je korišten slavenski jezik talijanske fonetske transkripcije – podvukao je Sulejmanagić.
Autor ove za naučnike iznimno vrijedne knjige navodi također da je kovanje bosanskog srednjovjekovnog novca organizirano prema evropskim težinskim sistemima. Dva evropska težinska sistema su se razvila iz islamskih miskala i dirhema (od 24, 22, 20 i 14 qirata – karata), rimske funte (libre), te towerske i londonske funte (s odgovarajućim brojem unci).
Tako su proizašli denari kelnskog sistema težine 1,46 grama i sterlinškog težine 1,367 grama prema kojima su i bosanski vladari kovali svoj novac. Pri tome, kelnski sistem koriste između 1164. i 1172, zatim od oko 1365. pa do 1404, te od 1472. do 1477. godine, a sterlinški od 1302. do oko 1365. godine. Novac za dalmatinske komune su bosanski vladari od 1385. do 1418. godine kovali prema oba sistema – u Splitu kelnski, a u Kotoru sterlinški.
– Od reaktiviranja bosanske kovnice što se bilježi najkasnije 1428. godine pa do 1463. godine, tri bosanska kralja kuju novac prema težini turske akče pa jedan bosanski denar teži 1,137 grama. Usklađenost bosanskog novca s općeprihvaćenim evropskim težinskim sistemima i nominalnim vrijednostima omogućila je njegovo prihvaćanje u drugim zemljama, sve do Italije. U našem susjedstvu su ostave bosanskog novca pronađene od Makedonije do Hrvatske, a zabilježeno je da vojvoda Radič Sanković kupuje u Dubrovniku žito za svoje denare i da 1438. godine jedan bosanski groš vrijedi u Splitu dva tamošnja solda – ustvrdio je Amer Sulejmanagić.
U doba ranog novog vijeka bosanski novac kuju Petar II Keglević Bužimski (oko 1525.) i Vlatko III Kosača (oko 1570–1575.), dok turski sultani od Selima I do Sulejmana II (između 1519. i 1689.) kuju zlatnike, srebrne akče i bakrene mangure u kovnicama Srebrenica, Banja Luka i Sarajevo.
Iako Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine posjeduje značajnu zbirku, većina bosanskog novca, uključujući i najvrednije raritne primjerke, nalazi se u muzejskim i privatnim zbirkama širom Evrope.
Fena / Visoko.co.ba
