Paul ima 19 godina, živi u Berlinu i prije nešto manje o godinu dana je maturirao. Nema baš najljepše uspomene na svoje posljednje školske godine. “Zbog korone smo stalno imali zaključavanje. Nedjeljama nije bilo škole, a i inače smo morali da ostanemo kod kuće.”
Druženje s prijateljima, susreti u kraju, odlazak na žurke, na sport… Mnogo tih stvari koje su važne mladim ljudima, koje su sastavni dio njihovih života, dugo su praktično bile zabranjene, pišu Nezavisne.
“Jedino što smo mogli da radimo jeste da sjedimo u sobi, igramo igrice na kompjuteru ili telefonu, ili da se dopisujemo preko društvenih mreža”, kaže Paul.
Zadovoljan je što više nema tih ograničenja i nerado se sjeća pustih sati provedenih pred kompjuterom. On se već neko vrijeme ponovo kreće u “stvarnom” svijetu. Ali neki drugi su i dalje zarobljen u virtuelnom kosmosu.
Bolesna ovisnost
Sudeći po rezultatima studije koju su sproveli Univerzitetska klinika u Hamburgu i zdravstveno osiguravanje DAK, broj djece i mladih u Njemačkoj koji su bolesno zavisni od igrica i društvenih mreža od 2019. se udvostručio. Njih 680.000 na gejming, strimove, postove na društvenim mrežama i virtuelno čavrljanje dnevno potroši gotovo pet sati.
Podaci su “zastrašujući”, kaže Andreas Štorm, šef uprave osiguranja DAK. “Nadali smo se da će se bar usporiti taj trend, a time i stopa zavisnosti, ali ta se nada se nažalost nije ostvarila.”
Kakve to posljedice ima? To svakoga dana gleda psiholog Kaj Miler. On je predsjednik stručnog Udruženja za zavisnost od medija i radi u ambulanti u kojoj se pruža pomoć zavisnicima od igrica pri Univerzitetskoj klinici u Majncu. Javljaju mu se očajni roditelji koji više na znaju šta da rade sa svojom djecom koja svaki slobodan minut provode ispred računara ili telefona.
Mladi ljudi koji zapostavljaju školske i porodične obaveze, opiru se pokušajima da se pomjere od monitora, a na te pokušaje reaguju pojačanom dozom bijesa i nerazumevanja. Ponekad se zaključavaju u svojim sobama, ne interesuju ih nikakvi hobiji, nemaju drugih interesovanja. U ekstremnim slučajevima zaboravljaju čak i da jedu, a u sobi imaju i kantice – da ne bi morali da idu do toaleta.
Gubitak kontrole
Psiholog Miler kaže da je pandemija za djecu i mlade bila veoma veliko opterećenje. Oni su psihički osjetljiviji od odraslih. Igranje igrica, gledanje videa i praćenje društvenih mreža za njih je, kaže, često bila svojevrsna “utjeha”.
Od početka 2022. Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) priznaje zavisnost od igrica na računaru kao zasebnu dijagnozu. Kaj Miler otkriva i koja su to tri glavna kriterija po kojima se postavlja dijagnoza.
To je najprije “gubitak kontrole”, dakle situacija u kojoj se više ne može donijeti svjesna i slobodna odluka o (ne)korišćenju računara. Broj dva je postavljanje prioriteta – dakle, situacija u kojoj igrice ili korišćenje društvenih mreža više nije dio života, već nešto što dominira u životu. “Treći kriterijum je nastavak korišćenja, čak i kada pogođene osobe shvataju da to vodi do problema, odnosno da to nije dobro za njih”, objašnjava Miler.
Ko je veći zavisnik, dječaci ili djevojčice?
Dječaci mnogo češće postaju zavisni od igrica nego djevojčice, a kada je riječ o društvenim mrežama, to podjednako pogađa oba pola. Ipak, u ambulanti u Majncu društvene mreže su mnogo rijeđe problem kojim se bave. Njemačko Savezno ministarstvo zdravlja pokrenulo je i jedan program kojim se želi da se eksplicitno pojasne problemi vezani za ekscesivno korišćenje društvenih medija.
U svakom slučaju, terapija protiv takvih zavisnost efikasnije može da se sprovodi ako ljekari i psiholozi što prije intervenišu, odnosno prije nego što ona postane hronična.
Međutim, sve je teže zakazati termin za terapiju. U ambulanti u Majncu između telefonske prijave i prve posjete psihologu prođu i po tri mjeseca. Ranije se čekalo samo dvije nedjelje, naglašava Miler i dodaje da zna da se dogodi da pacijenti na terapiju čekati i po pola godine.
Više prevencije, više pomoći
I Andreas Štorm iz zdravstvenog osiguranja DAK kaže da se moraju proširiti kapaciteti za prevenciju i pomoć pogođenima. “Ako se sada brzo ne djeluje, dogodiće se da sve više djece i mladih završi u zavisnosti, odnosno da se taj negativni trend ne može zaustaviti.”
Štorm smatra da je za to odgovorna politika, ali i društvo u cjelini: “Djeca i mladi moraju da nauče i da budu u stanju da procjene rizike korišćenja digitalnih medija. Moraju da budu u stanju da sagledaju svoje ponašanje, kako bi mogli konstruktivno da koriste mogućnosti digitalnog svijeta za svoje privatne i poslovne potrebe.”
Psiholozi su mišljenja da je po tom pitanju velika odgovornost i na roditeljima – da pogotovo kod mlađe djece moraju da budu dosljedniji oko ograničavanja korišćenja digitalnih sadržaja, prenosi “DW”.
(Haber.ba)
