Međunarodni dan žena koji se u cijelom svijetu proslavlja 8. marta, ima za cilj da „inspiriše žene cijelog svijeta i naglasi njihova postignuća“.
Prvi put je obilježen 28. februara 1909. u Sjedinjenim Američkim Državama kao Nacionalni dan žena posljedično deklaraciji Socijalističke partije Amerike u kontekstu kampanje za veće plate i pravo glasa za žene, piše bh. novinska agencija Patria.
Međunarodni Dan žena je institucionaliziran zahvaljujući Clari Zetkin, aktivistici i predvodnici ‘Ženskog ureda’ njemačke Socijalističke Demokratske partije, koja je predložila ideju obilježavanja praznika u svakoj zemlji na isti dan.
Evropske zemlje poput Danske, Njemačke, Švicarske i Austrije su po prvi put obilježile Međunarodni Dan žena 1911. godine masovnim demonstracijama za pravo glasa, rada, edukacije, pravo na učešće u političkom životu i ukidanje diskriminacije.
Obilježavanje je 1913. godine pomjereno za 8. mart i tako je ostalo do danas.
Ujedinjene Nacije su 1975. godine zvanično priznale Međunarodni Dan žena i od tada ga sponzorišu.
Međunarodni Dan žena kao institucija umrežava žene cijelog svijeta putem web stranice koja postavlja ključno pitanje i sugeriše – ‘Kako ćete obilježiti dan? Proslavite društveno, kulturalno i političko postignuće žena. Budimo svjesne da je napredak usporio u mnogim dijelovima svijeta, te je potrebno hitno djelovanje da bi se ubrzala spolna jednakost.’
Tema ovogodišnjeg 8. marta je Pledge for Parity – Dajte prilog jednakosti.
Ko proslavlja Dan žena
Kad su u pitanju prava žena, svijet je mjesto visokog kontrasta i loše rezolucije. Dok su na jednom kraju svijeta žene obespravljeni građani najnižeg reda koji ne ulaze ni u statistike stanovništva te im se može oduzeti život bez posljedica, u razvijenim dijelovima planete, žene vode kraljevstva, države, velike korporacije i globalno popularne TV emisije, te drže visoka mjesta na svjetskim listama najplaćenijih osoba. U zemljama koje čine drugu krajnost, djevojčice i žene su predmet trgovine ljudima, služe u ropstvu ili stupaju u dogovorene brakove sa starcima još u ranoj dobi od 10-11 godina. Nikada im nisu data ni osnovna ljudska prava. U zemljama na drugom kraju ovog dramatičnog kontinuuma, djevojčice i mlade žene su otkriveni filmski ili muzički talenti koje za svoju prvu ulogu dobijaju milionske cifre koje nisu u stanju ni pročitati.
Istovremeno, neke žene koje ostvaruju prava sve češće sebi postavljaju pitanja suštinskog benefita emancipacije žena jer su zadržale žensku, a preuzele i mušku ulogu. U toj višestrukoj ulozi, žene su i majke i supruge i poslovne žene što im se u danima pojačanog stresa usljed velikih obaveza i životnih izazova može činiti mnogo. Ipak, slobodom i pravima se ne trguje čak i kada bi ti značilo potencijalno manje stresa (što samo po sebi nije dokazivo).
Ženska očekivanja i muške obaveze
U našoj zemlji, 8. mart se uglavnom povezuje sa ženskim očekivanjima i muškim obavezama. Zabave na radnom mjestu, okupljanja žena u muškoj ili vlastitoj organizaciji i – pokloni koje muškarci daju ženama ili žene jedne drugima. Žene koje nisu u braku ili ljubavnoj vezi ili, pak, nemaju djecu ili brižne članove porodice, ili imaju članove porodice koji ne mogu priuštiti kupovinu poklona, mogu se osjetiti zapostavljenima, te ovaj veliki svjetski praznik utoliko povezivati sa osjećajem tuge, napuštenosti i samosažaljenja. Kako pogrešno, ali vrlo razumljivo. Jer, kad bi se Dan žena posmatrao kao godišnjica uspješne ženske borbe za prava, a ne kroz veličinu buketa ili parfema, na žene bi se prenio bar djelić solidarnosti i ponosa žena širom svijeta zbog globalne borbe za ženska prava. Možda bi se upravo na taj dan prisjetile djevojčica, djevojaka i žena koje žive u najsurovijim životnim uslovima. Možda bi im šutnjom odali počast. Možda ne bi mislile na vlastiti usud premalog buketa.
Istovremeno, sve je komercijalizovano kako bi se žene podsjetilo na očekivanja, muške na obavezu, a zapostavljene na njihovu situaciju. Komercijalizacija praznika s ciljem podsjećanja na priliku i podsticaja na kupovinu je prihvatljiva jer živimo u konzumerskom društvu – mora se prodati i zaraditi. Međutim, problem je u tome što se Dan žena kod nas obilježava jedino konzumerski, dok poruka ili događanja vezana za pravi značaj Dana žena – gotovo i da nema.
Paterfamilias
Da li će se danas, na Dan žena, očitovati bosanskohercegovačka ženska udruženja, žene iz javnog života, žene iza kojih stoje postignuća, ženske organizacije i uputiti snažnu i inspirativnu poruku drugim ženama? Da li će bar danas žene pokazati solidarnost, a ne rivalstvo u svojim naporima da se održe, razviju, steknu, zadobiju i osvoje?
Činjenica da i dalje govorimo o ženskim organizacijama, ženskim udruženjima unutar političkih partija, ženskim pokretima, ženskim večerima, ženskim zabavama i sl. govori u prilog tome da istinska jednakost još uvijek ne postoji. Ženama se čini da se svako malo moraju udružiti da bi ih veći, muški „konglomerati“ saslušali i naposlijetku – integrisali. Ili se, možda, radi o pogrešnoj percepciji i liniji manjeg otpora određenog broja žena usljed u djetinjstvu preuzete paterfamilias strukture koju prenose i na svoju sekundarnu porodicu pa i na viđenje cijele zajednice? Ili se, ipak, radi o stvarnom otporu muškaraca spram žena koji se u određenim situacijama može mjeriti i sa muškim šovinizmom – ponovo zbog naučenih obrazaca iz djetinjstva. Vjerovatno je da su obje pretpostavke na djelu.
Zato gledamo u društvo 21. stoljeća koga smo i mi dio, da ustrojem riješi problem razlika i različitosti uvođenjem zakona i obaveza koji određuju broj žena na političkim i javnim funkcijama.
Zato gledamo u žene 21. stoljeća da naprave neophodan korak ka društvu i pomognu mu da (p)ostane inkluzivno. Jer, teško je biti inkluzivan ako druga strana ne želi da priđe.
